Pre nego što sam naučio da se žuri, ja sam znao da se čeka.
I ako postoji mesto gde sam to najbolje naučio, onda je to Zeleni venac.
Nije to trg kojim se ponosiš, niti razglednica koju šalješ svetu.
Zeleni venac je mesto koje se trpi — i bez kog se ne može.
On ne blista, on radi.
Tu sam uvek bio budan.
Dok su drugi delovi grada spavali, ovde su se sudarali prvi jutarnji autobusi i poslednji noćni pogledi.
Miris dizela mešao se sa mirisom kafe iz termos-boce.
Koraci su bili brzi, rečenice kratke, a sudbine duge.
Zeleni venac nikada nije bio lep.
Bio je tačan.
Tačno mesto gde se silazi i penje, gde se menja pravac, gde se odustaje ili nastavlja dalje.
Ako si ga prošao, značilo je da imaš neki razlog.
Ovde su se ljudi upoznavali bez predstavljanja.
Prodavačica je znala koliko ti treba hleba, vozač je znao gde silaziš i pre nego što si mu rekao.
Niko te nije pitao kako si — jer se to videlo.
Bio sam mlad grad kad sam dobio Zeleni venac.
Nisam znao da će mi baš on postati jedno od srca.
Ne ono romantično, nego radno, koje pumpa bez prestanka i ne pita da li je umorno.
U zoru, pijaca se budila pre mene.
Gajbe su udarale o beton, ruke su bile hladne, ali precizne.
Tu se nije filozofiralo o životu — tu se živelo.
Videli su me kakav jesam.
Sa podočnjacima, sa nervozom, sa snovima u kesama.
Zeleni venac nije tražio da budem bolji — samo da budem iskren.
Prolazile su vlasti, menjale se table, popravljali se krovovi i obećanja.
Venac je ostajao isti u suštini: pomalo haotičan, pomalo umoran, ali neophodan.
Tu sam shvatio da grad nije samo ono što se pokazuje,
nego ono što se preživljava svakog dana.
Ako želiš da me upoznaš bez šminke — dođi na Zeleni venac.
Ne u podne, nego rano ujutru ili kasno uveče.
Tada sam najiskreniji.
Ja sam Beograd.
I dok god imam mesto gde ljudi stižu i odlaze bez ceremonije,
gde se psuje tiho i nada nosi u rancu,
znaću da sam živ.
Zeleni venac nije moj ponos.
On je moja istina.
