Beograd danas liči na pozorište gde su glumci vlasti i publika isti – samo što glumci zaborave tekst, a publika plješće da se ne uvredi režiser. Svaka odluka gradske administracije – od biciklističkih staza do semafora – izgleda kao vežba iz improvizacije: “probajmo, pa šta bude”.
Politika se ovde meri brojem fotografija sa otvaranja fontana i paljenja lampica, dok stvarni problemi, od poplava do saobraćajnog haosa, čekaju svoj red kao u nekom beskonačnom redu pred blagajnom. Investitori grade nebodere, stari kvartovi propadaju, a građani preživljavaju kao u video-igri sa podešavanjima na “hard”.
Gradonačelnik obećava, opozicija kritikuje, a Beograd samo klima glavom i smeška se – jer ovde se smeh pretvara u strategiju preživljavanja. Uostalom, nije važno što ništa ne funkcioniše: važno je da sve izgleda kao da funkcioniše, bar na Instagramu.
Beograd je grad kabarea – gde vlast svira, građani tapšu, a život pravi sve što ne sme da se vidi.
