Beograd u XIX i XX veku nije bio grad samo vojnih sukoba i osvajanja; on je postao svetionik stradanja i svedočanstva vere u vreme političkih lomova, ratova i ideoloških progona.
Srpski novomučenici ovog perioda bili su sveštenici, monasi i obični vernici koji su zadržali veru uprkos pritiscima, nasilju i pretnjama smrti. Njihova mučeništva nisu se uvek odigravala na bojnim poljima; često su bila tiha i postupna, kroz hapšenja, progon, zatvore i pogubljenja zbog verskog identiteta.
U Beogradu, gradskom jezgru Srbije, mnogi od njih su stradali tokom:
- Krvavih sukoba Balkanskih ratova i Prvog svetskog rata, kada su crkve i manastiri bombardovani ili spaljeni,
- Drugi svetski rat i okupaciju, kada su komunisti i okupatori progonili sveštenike, vernike i pripadnike pravoslavne zajednice,
- Poraća, kada je hrišćanska praksa često bila suzbijana i marginalizovana.
Ovi novomučenici, iako nepoznati poimence široj javnosti, čuvani su u predanjima, spisima i u sećanjima crkvenih zajednica. Njihova mučeništva nastavila su večni niz ranijih stradanja Beograda, od ranohrišćanskog Singidunuma, preko srednjeg veka i turskog perioda, do modernih vremena.
Beograd je za novomučenike postao duhovna luka — grad koji svedoči, pamti i čuva veru i svetinje kada su spoljne sile želele da ih unište. Kroz njih, grad ostaje trajni svedok kontinuiteta pravoslavnog hrišćanskog života, u kojem se vera potvrđuje ne samo kroz herojsko mučeništvo, već i kroz svakodnevno istrajavanje u molitvi i službi Bogu.
Srpski novomučenici beogradskog kraja potvrđuju da mučeništvo nije vezano samo za davanje života u jednom trenutku, već i za neprekidnu borbu za očuvanje vere i svetinja – borbu koju Beograd nosi kroz vekove.
