Dana 4. avgusta 1791. godine u bugarskom gradu Svištovu, tada delu Osmanskog carstva, potpisan je Svištovski mir, kojim je okončan poslednji rat između Austrijske monarhije i Osmanskog carstva. Ugovor su zaključili predstavnici cara Leopolda II i sultana Selima III, čime je završen Austrijsko-turski rat vođen od 1788. do 1791. godine.
Iako na prvi pogled predstavlja još jedan u nizu evropskih mirovnih sporazuma, Svištovski mir imao je dalekosežne posledice po Srbiju. Mnogi istoričari smatraju da je upravo razočaranje koje je ovaj sporazum izazvao među Srbima postalo jedan od važnih koraka koji su vodili ka Prvom srpskom ustanku 1804. godine.
Austrijsko-turski rat i srpsko učešće
Rat između Austrije i Osmanskog carstva izbio je u okviru šireg sukoba u kojem je Rusija vodila rat protiv Osmanlija. Austrija se pridružila Rusiji očekujući značajna teritorijalna proširenja na Balkanu.
Prve godine rata nisu bile uspešne za Austriju, ali se situacija promenila nakon dolaska sposobnog vojskovođe Ernsta Gideona fon Laudona. Austrijske trupe su 1789. godine zauzele Beograd, jednu od najvažnijih tvrđava na Balkanu, kao i više mesta duž Dunava, uključujući Kalafat.
Veliki doprinos austrijskoj vojsci dali su i Srbi iz Beogradskog pašaluka, koji su masovno stupali u dobrovoljačke odrede poznate kao frajkori. Oni su verovali da će pobeda Austrije doneti oslobođenje Srbije od osmanske vlasti.
Najpoznatiji među njihovim vođama bio je Koča Anđelković, po kome je čitav pokret ostao poznat kao Kočina krajina.
Zašto je Austrija odustala od pobede?
Iako je na bojnom polju ostvarila značajne uspehe, Austrija se ubrzo našla u veoma nepovoljnom međunarodnom položaju.
Postojala su dva ključna razloga zbog kojih je Beč odlučio da zaključi mir:
rastuća opasnost od sukoba sa Pruskom, koja je podržavala Osmansko carstvo;
izbijanje Francuske revolucije 1789. godine, koja je potpuno promenila političke prilike u Evropi i zahtevala pažnju habzburške monarhije.
Car Leopold II procenio je da bi nastavak rata mogao biti daleko opasniji od odricanja od već osvojenih teritorija.
Odredbe Svištovskog mira
Sporazum je bio izuzetno povoljan za Osmansko carstvo.
Austrija je pristala da gotovo sve osvojene teritorije vrati Osmanlijama. Zadržala je samo manje pogranične oblasti, među kojima je najznačajnija bila Oršava sa nekoliko okolnih mesta.
Time je Beograd ponovo vraćen pod osmansku vlast, a sve nade srpskih dobrovoljaca da će Srbija postati deo Austrijske monarhije ili steći autonomiju praktično su nestale.
Svištovski mir označio je kraj austrijskih pokušaja trajnog širenja prema centralnoj Srbiji. Nakon ovog sporazuma Austrija više nikada nije učestvovala kao saveznik Rusije u ratovima protiv Osmanskog carstva tokom XIX veka.
Kočina krajina – velika nada srpskog naroda
Period od 1788. do 1791. godine ostao je upamćen kao Kočina krajina, prvi veliki organizovani ustanak Srba protiv Osmanlija nakon Velike seobe.
Srpski dobrovoljci oslobodili su veliki broj mesta u Šumadiji, Pomoravlju i Podunavlju, uspostavili lokalnu upravu i očekivali trajne političke promene.
Međutim, Svištovski mir označio je kraj tih nada.
Austrijska vojska se povukla preko Save i Dunava, ostavljajući srpsko stanovništvo da se samo suoči sa posledicama svog učešća u ratu.
Šta su Srbi dobili?
Na prvi pogled – veoma malo.
Najvažnija odredba koja se odnosila na Srbe bila je amnestija, odnosno oproštaj za one koji su ratovali na austrijskoj strani.
Međutim, sultan Selim III bio je svestan da bi novo nezadovoljstvo moglo izazvati pobunu.
Zbog toga je tokom 1793. i 1794. godine izdao fermane kojima je Srbima dao određene povlastice.
Među najvažnijim promenama bile su:
- potvrda položaja seoskih knezova;
- izbor obor-knezova u knežinama;
- veće učešće Srba u prikupljanju poreza;
- ograničena sudska i upravna ovlašćenja lokalnih srpskih starešina.
U Smederevskom sandžaku tada je postojalo oko 45 knežina, koje su predstavljale osnovne administrativne jedinice.
Fermanom iz 1796. godine ovlašćenja srpskih knezova dodatno su proširena. Obor-knezovi su birani u dvanaest nahija i postali važna veza između naroda i osmanskih vlasti.
Sukob sa janjičarima
Iako su reforme donekle popravile položaj Srba, one su izazvale veliko nezadovoljstvo među janjičarima.
Janjičari nisu želeli da izgube privilegije niti uticaj u Beogradskom pašaluku. Istovremeno, deo spahija želeo je osvetu nad Srbima zbog njihove saradnje sa Austrijom.
Napetosti su postajale sve veće.
Dolaskom beogradskog vezira Abu Bekir-paša započete su ozbiljne mere protiv janjičara.
Tokom njegove posete Nišu organizovano je ubistvo njihovog vođe Deli-Ahmeta, nakon čega je posebnim fermanom naređeno da janjičari napuste Smederevski sandžak.
To je na nekoliko godina donelo relativan mir.
Hadži Mustafa-paša i „srpska majka“
Nakon Abu Bekira za beogradskog vezira dolazi Hadži Mustafa-paša, jedan od najcenjenijih osmanskih upravnika u srpskoj istoriji.
Njegova politika bila je znatno blaža.
Privreda se oporavljala, trgovina se razvijala, a srpski knezovi dobijali su sve značajniju ulogu u lokalnoj upravi.
Među njima se posebno isticao Aleksa Nenadović, koji je postao jedan od najuticajnijih ljudi u Valjevskoj nahiji.
Zbog odnosa prema Srbima Hadži Mustafa-pašu savremenici su prozvali „srpskom majkom“, što dovoljno govori o njegovoj reputaciji među lokalnim stanovništvom.
Reči koje su postale istorija
Povlačenje Austrije izazvalo je veliko razočaranje među Srbima.
Najpoznatiji izraz tog osećanja ostale su reči Alekse Nenadovića:
„Car ostavlja mene i sav narod srpski, kao njegovi stari što su naše pradede ostavljali… neka u svakom manastiru zapišu da više nikad tko je Srbin Nemcu ne veruje.“
Ove reči predstavljaju simbol dubokog osećaja izdaje koji je ostao prisutan među Srbima nakon završetka rata.
Istoričari često navode da je upravo tada sazrela svest da se sloboda neće dobiti uz pomoć velikih sila, već sopstvenom borbom.
Put ka Prvom srpskom ustanku
Privremeni mir nije dugo trajao.
Posle smrti Hadži Mustafa-paše janjičari su se vratili u Beogradski pašaluk, preuzeli vlast i započeli period nasilja.
Njihova samovolja kulminirala je Sečom knezova početkom 1804. godine, kada su pogubljeni brojni srpski prvaci.
Nekoliko nedelja kasnije, u Orašcu je pod vođstvom Karađorđe Petrović podignut Prvi srpski ustanak, čime je započela moderna borba Srbije za oslobođenje.
Istorijski značaj Svištovskog mira
Svištovski mir predstavlja jednu od najvažnijih prekretnica u istoriji Srbije krajem XVIII veka.
Njime nije promenjena samo politička karta Balkana već i način razmišljanja srpskog naroda. Posle višedecenijskog oslanjanja na pomoć velikih evropskih sila postalo je jasno da međunarodna politika prati interese država, a ne težnje malih naroda.
Iskustvo iz 1791. godine pokazalo je Srbima da se sloboda teško može očekivati kao poklon velikih carevina. Upravo zbog toga mnogi istoričari smatraju da je Svištovski mir, iako formalno mirovni sporazum između dve imperije, predstavljao jednu od ključnih stepenica na putu koji je trinaest godina kasnije doveo do Prvog srpskog ustanka i početka stvaranja moderne srpske države.
