Restorani – gde hrana služi da prikrije prazninu

Beogradski restorani danas su više scenski set nego mesta za jelo. Stolovi su raspoređeni po pravilima estetike, jelovnici osmišljeni da impresioniraju, a ne da nahrane. Sve je tu: svetla, dekor, Instagramable ćoškovi… ali ono zbog čega se nekada išlo u restoran – hrana, društvo, razgovor – retko ko i traži. Nekada je restoran bio prostor susreta: mesto gde se pričalo glasno, smejalo iskreno, raspravljalo o životu, književnosti i politici. Danas je restoran mesto gde se ćuti, gleda u telefon i povremeno klimne glavom kao da učestvuje u ritualu. Porcija je…

Read More

Pendrek protiv indeksa

Pendrek i indeks stoje jedan naspram drugog kao dve filozofije države. Jedan je kratak, tvrd i ne traži objašnjenje. Drugi je tanak, pohaban i pun pitanja. Jedan udara. Drugi pamti. Indeks je nekada bio dokaz da se u ovoj zemlji nešto uči. Da znanje ima redosled, napor i smisao. Pendrek je dokaz da se znanje ne traži, već kontroliše. Kada se ova dva simbola sretnu na ulici, ishod je unapred poznat — ali ne onaj na koji bi vlast trebalo da bude ponosna. Pendrek ne zna za ispite, rokove i…

Read More

Vlast: Pa, šta?

Vlast u Beogradu ne vlada odlukama, nego ravnodušnošću. Njena najjača rečenica nije govor, nije zakon, nije saopštenje. Njena najjača politika staje u dve reči: pa, šta? Pa, šta ako su ulice raskopane — biće još lepše na renderima.Pa, šta ako institucije ne rade — važno je da izgledaju.Pa, šta ako se ljudi bune — proći će. Uvek prođe. Ova vlast ne objašnjava, ona se podrazumeva. Ne odgovara, ona ignoriše. Ne ubeđuje, jer zna da nema potrebe. „Pa, šta?“ je savršen odgovor: dovoljno bezobrazan da pokaže moć, dovoljno prazan da ne…

Read More

Pozorišta – gde glumci igraju, a publika spava

Beogradska pozorišta stoje kao spomenici kulturi i tradiciji, ali iza fasada često vlada potpuna komedija. Scena je sveta, a publika – ceremonijalni ukras. Grad hvali repertoar, kritičari hvale glumce, a narod… narod gleda u sat i pita se zašto je platio kartu. Nekada je pozorište bilo mesto gde se život ogledao. Gde se smeh mešao sa suzama, gde se politika secirala u šapatima između scena, gde su ideje izazivale raspravu i preispitivanje. Danas je pozorište često kabare estetike: glumci su profesionalni, režija grandiozna, a suština – nestala. Drama se meri…

Read More

Splav i klub – dva lica iste praznine

Splavovi i noćni klubovi u Beogradu glume suprotnosti, a zapravo su blizanci. Jedni plutaju, drugi stoje čvrsto na zemlji, ali oba tipa mesta služe istoj svrsi: da se čovek na nekoliko sati pretvara da mu je dobro. Razlika je samo u scenografiji, ne u sadržaju. Na splavu se glumi sirova strast. Muzika je glasna, emocija preterana, osmesi vežbani. Sve je na ivici karikature, ali niko se ne buni — jer je preterivanje deo dogovora. Klub, s druge strane, glumi sofisticiranost. Svetla su prigušena, pića skuplja, a praznina diskretnija. Splav viče…

Read More

Iluzija kontrole

Već sam rekao: ne postoji scenario u kojem ova vlast može realno da pobedi na izborima. Analitika ih možda laže, ali to je njihov problem. I iskreno, ništa što urade nije iznenađujuće — sve je unapred očekivano. Kao svaki diktator koji oseti slabost, udara na sve odlike državnosti, pokušavajući da stvori privid kontrole. Samo što te kontrole odavno nema. Treba da javi neko kapetanu da brod vidi dno. Udar na državnost vidi se svuda: policija, sudstvo, obrazovanje, kultura, mediji. Tu su i influenseri, digitalni pojačivači poruka, i sve ono iza…

Read More

Skupština – zgrada u kojoj se najviše govori, a najmanje misli

Skupština u Beogradu stoji kao monumentalna zgrada sa kupolom, stepenicama i istorijom, ali bez onoga zbog čega je podignuta – smisla. Ona je arhitektonski dokaz da narod voli da veruje u formu, čak i kada je sadržaj odavno ispražnjen. Spolja – država. Iznutra – akustična sala za monologe. Nekada se u Skupštinu ulazilo sa strahopoštovanjem. Danas se ulazi sa pripremljenim aplauzom. Poslanici više ne predstavljaju građane, već sopstvene biografije koje nemaju diplomu ali je u nastajanju na fakultetu koji tek treba da se osnuje. Govornica je postala bina, replika je…

Read More

Beograd ili kabare vlasti

Beograd danas liči na pozorište gde su glumci vlasti i publika isti – samo što glumci zaborave tekst, a publika plješće da se ne uvredi režiser. Svaka odluka gradske administracije – od biciklističkih staza do semafora – izgleda kao vežba iz improvizacije: “probajmo, pa šta bude”. Politika se ovde meri brojem fotografija sa otvaranja fontana i paljenja lampica, dok stvarni problemi, od poplava do saobraćajnog haosa, čekaju svoj red kao u nekom beskonačnom redu pred blagajnom. Investitori grade nebodere, stari kvartovi propadaju, a građani preživljavaju kao u video-igri sa podešavanjima…

Read More

Kafana više nije krčma, nego alibi

Stara beogradska kafana nije bila lepa. Bila je tačna. Stolovi su klimali jer je i život klimav, stolnjaci su bili umorni, a konobari nisu glumili ljubaznost — jer se znalo da se pošten odnos ne meri osmehom. U kafani se pilo da bi se reklo ono što se napolju ne sme. I zato je kafana bila važnija od skupštine: tamo se govorilo istinito. Danas postoji „urbana krčma“. Ona ima koncept, rasvetu, filozofiju i nalog na društvenim mrežama. Sve je tu osim razloga zašto se nekada dolazilo. Drvo je veštački izgrebano,…

Read More

Beograd ili predstava za mase

Beograd danas liči na pozorišnu predstavu gde su glumci zaboravili tekst, a publika se ponaša kao da zna sve rečenice napamet. Na svakom ćošku, od gradskih opština do pijaca, vidi se istina koju niko ne želi da prizna: politika je ovde umetnost nečinjenja, a birokratija – sport za izdržljive. Ulice su pune novih trotoara koji vode nikuda, biciklističkih staza koje iznenada nestaju, i semafora koji funkcionišu po principu “probajmo pa vidimo šta će biti”. A građani? Oni su umetnici preživljavanja: uspevaju da nađu put kroz gužve, nelegalna parkiranja i neprekidne…

Read More

Umetnici, protesti i vlast: Politička ekonomija ćutanja

Rasprava o tome zašto su jedni umetnici redovno uz građane na protestima, dok drugi ostaju po strani ili uz vlast, često se banalizuje na pitanje muzičkog žanra ili ličnih uverenja. Takav pristup je pogrešan. Ovo nije kulturni, već političko-ekonomski fenomen. Cilj ovog teksta nije moralna presuda, niti generalizacija po profesiji ili žanru, već analitički pokušaj da se objasni zašto se obrasci ponašanja umetnika u kriznim društvenim trenucima ponavljaju – i zašto su oni duboko povezani sa strukturom moći, novca i zavisnosti od države. Glumci: javna reč kao politički čin Glumci…

Read More

Beograd – grad koji nikada ne spava, ali stalno kasni

Beograd danas liči na čoveka koji je ustao sa levom nogom, a desnu je zaboravio kod komšije. Ulice su pune automobila koji stoje kao da su pali sa Marsa, a vozači deluju kao da igraju neku igru: ko će koga prekršajno pobediti. Trgovački centri blistaju, svetle i trepere, a u njima ljudi trče, guraju se i zaboravljaju šta su u stvari došli da kupe – valjda i to, kao i sve u Beogradu, pripada nekoj vrsti performansa. Politika? Pa, Beograd je i dalje Beograd: večiti ring za demonstraciju moći. Svaka…

Read More

Srpska Nova godina – Makar jednom u nju uđemo kao bolji ljudi

Postoje narodi koji imaju jednu Novu godinu. I postoje oni koji imaju dve – pa samim tim i dve šanse da budu bolji ljudi. Mi, izgleda, spadamo u ovu drugu, tvrdoglaviju i zamišljeniju grupu. Prvu Novu godinu dočekujemo glasno. Uz vatromet koji para nebo, muziku koja briše misli i obećanja koja se već u ponoć krše. To je Nova godina po satu, po kalendaru sveta, po računima i planovima. Ona dolazi tačno, hladno i bez mnogo pitanja. Ako si spreman – dobro. Ako nisi – ide dalje. A onda, tačno…

Read More

Gospođa ministarka 2026 ili Milenijumska zujalica

U svakoj epohi postoje predmeti koji razotkriju karakter vlasti. U Nušićevo vreme to je bila fotelja. U naše vreme čak i zujalica. Jer, nije mala stvar kad zujalica zazvoni. To nije običan zvuk, to je alarm savesti, sirena društvenog poretka i poziv državi da se javi na kasu broj tri. Zujalica ne pita ko ste, ali gospođa ministarka uvek zna da pita: „Da li vi znate ko sam ja?“ U tom pitanju sabrana je cela politička filozofija države. Gospođa ministarka, novo izdanje Naša savremena gospođa ministarka ne nosi više šešir…

Read More

Beograd u 2025.

Postoje godine kada grad ćuti. I postoje godine kada grad više ne može. 2025. je bila ova druga. Beograd se te godine nije probudio uz protest. Probudio se u protestu. Kao u sopstvenoj koži koja je postala tesna. Studenti su prvi osetili da nema više prostora za normalnost. Građani su to samo kasnije priznali sebi. Najveći protest nije imao datum koji se pamti po kalendaru, nego po osećaju u grudima. Onom kada shvatiš da više nemaš gde da se povučeš, jer se grad povukao od tebe. Studenti bez lidera, ali…

Read More

Izborna godina

Malo je onih koji zaista veruju da će sledeće godine biti izbora. Raspisani – možda. Održani – vreme će špkazati. Pogledi su već uprti ka 2027. godini, i u tom pravcu se tiho, ali uporno, vodi kampanja. I vlast i opozicija se ponašaju kao da je vreme razvučeno, kao da se istorija može pauzirati dok se ne poprave rejting krivulje. Vlast se, po starom receptu, vratila na početak. Ponovo slušamo ista obećanja, iste misije, iste vizije i iste ciljeve koje smo već platili – i to skupo. Fokus je, naravno,…

Read More

Stabilnost

Stabilnost u ovoj zemlji nije stanje. Ona je obrazloženje. Kad se ne zna zašto je nešto urađeno – zbog stabilnosti. Kad se ne zna zašto nije – isto. Stabilnost je odgovor koji ne traži pitanje. O njoj se govori tiho, ali se koristi glasno. Pominje se kad se preti i kad se teši. U zavisnosti od potrebe, stabilnost je krhka ili snažna, ali uvek ugrožena. – Moramo da sačuvamo stabilnost – kaže ministar.– Od čega? – pita novinar.– Od nestabilnosti. To se smatra zatvorenim krugom. Stabilnost se ne vidi, ali…

Read More

Građanin

Građanin se u ovoj zemlji ne pojavljuje često. O njemu se govori, ali se retko vidi. Kad se vidi, vidi se iz daljine, u kadru, u masi, sa leđa. Građanin nema funkciju, osim da potvrdi da sistem postoji. Bez njega bi sve izgledalo suvišno. Građanin ustaje rano. Ne zato što želi, već zato što mora. On zna red: posao, red, račun, ćutanje. Redosled se ne menja, samo se cene pomeraju. Na televiziji govore o stabilnosti. Građanin gasi ton, ali ostavlja sliku. Navika. – Kažu da je bolje – kaže žena.–…

Read More

Predsednik Svečanosti

Predsednik Svečanosti ne dolazi – on se pojavljuje. Njegovo prisustvo se najavljuje, potvrđuje i prenosi uživo. Pre nego što se pojavi, već je bio tu. Pre nego što ode, već je ostao. Njegov raspored ne poznaje praznine. Ako nema događaja, događaj se napravi. Ako nema mesta, ono se obeleži trakom. Ako nema povoda, povod se objasni. Predsednik Svečanosti otvara sve. Puteve koji vode, ali još ne spajaju. Fabrike koje proizvode nadu. Projekte koji su u pripremi od pre nego što su zamišljeni. Njegove makaze su uvek spremne, ali se retko…

Read More

Medijski hor

Mediji u ovoj zemlji ne rade – oni emituju stanje. Stanje je uvek stabilno, samo se nijanse menjaju u zavisnosti od termina. Jutarnji program je vedar, podnevne vesti ozbiljne, a večernji dnevnik svečano uveren. Istina se ne traži – ona se raspoređuje. U redakcijama nema nervoze. Nervozu izaziva neizvesnost, a ovde je sve poznato unapred. Tekstovi su spremni i pre događaja, samo se popunjavaju prazna mesta. – Šta ide u naslov? – pita urednik.– Stabilnost – kaže novinar.– A podnaslov?– Uprkos izazovima.– Dobro. Uvek prolazi. Jutarnji program počinje osmehom. Voditelj…

Read More