U Beogradu vesti se ne prenose. One se pakuju. Svaka vijest je pažljivo filtrirana kroz kanal, font i broj fotografija. Dok naslov obećava revoluciju, članak govori o ceremoniji otvaranja i rečenici koja je već zastarela dok se štampa.
Građanin gleda. Klikće. Deluje. Raspravlja. I oseća da učestvuje. A u stvarnosti, sve što se dogodilo – već je planirano, izračunato, odobreno i arhivirano pre nego što je stiglo do redakcije.
Vesti su, naravno, lokalne. Rupice na ulici, novi parking, sanacija parka. Globalno? Promene se dešavaju, sporazumi prolaze, odluke se donose, ali o tome neće biti reportaže. Jer lokalno je bliže, dramatičnije, i daje klikove.
Svaka vest u Beogradu ima svedoka – kamera, reporter, građanin sa telefonom. Ali prava istina je nevidljiva. Ona je u papirima, u sastancima, u potpisima koji se ne objavljuju.
I tako gledamo vesti. One nas zabavljaju, informišu, uznemiravaju. Ali retko kada nas uče nečem što stvarno menja grad.
U Beogradu, dok pratimo vesti, grad se menja tiho, neprimetno. Mi samo skrolujemo.
