Beogradski restorani danas su više scenski set nego mesta za jelo. Stolovi su raspoređeni po pravilima estetike, jelovnici osmišljeni da impresioniraju, a ne da nahrane. Sve je tu: svetla, dekor, Instagramable ćoškovi… ali ono zbog čega se nekada išlo u restoran – hrana, društvo, razgovor – retko ko i traži. Nekada je restoran bio prostor susreta: mesto gde se pričalo glasno, smejalo iskreno, raspravljalo o životu, književnosti i politici. Danas je restoran mesto gde se ćuti, gleda u telefon i povremeno klimne glavom kao da učestvuje u ritualu. Porcija je…
Read MoreОзнака: Aleksandar od Beograda
Pendrek protiv indeksa
Pendrek i indeks stoje jedan naspram drugog kao dve filozofije države. Jedan je kratak, tvrd i ne traži objašnjenje. Drugi je tanak, pohaban i pun pitanja. Jedan udara. Drugi pamti. Indeks je nekada bio dokaz da se u ovoj zemlji nešto uči. Da znanje ima redosled, napor i smisao. Pendrek je dokaz da se znanje ne traži, već kontroliše. Kada se ova dva simbola sretnu na ulici, ishod je unapred poznat — ali ne onaj na koji bi vlast trebalo da bude ponosna. Pendrek ne zna za ispite, rokove i…
Read MoreVlast: Pa, šta?
Vlast u Beogradu ne vlada odlukama, nego ravnodušnošću. Njena najjača rečenica nije govor, nije zakon, nije saopštenje. Njena najjača politika staje u dve reči: pa, šta? Pa, šta ako su ulice raskopane — biće još lepše na renderima.Pa, šta ako institucije ne rade — važno je da izgledaju.Pa, šta ako se ljudi bune — proći će. Uvek prođe. Ova vlast ne objašnjava, ona se podrazumeva. Ne odgovara, ona ignoriše. Ne ubeđuje, jer zna da nema potrebe. „Pa, šta?“ je savršen odgovor: dovoljno bezobrazan da pokaže moć, dovoljno prazan da ne…
Read MorePozorišta – gde glumci igraju, a publika spava
Beogradska pozorišta stoje kao spomenici kulturi i tradiciji, ali iza fasada često vlada potpuna komedija. Scena je sveta, a publika – ceremonijalni ukras. Grad hvali repertoar, kritičari hvale glumce, a narod… narod gleda u sat i pita se zašto je platio kartu. Nekada je pozorište bilo mesto gde se život ogledao. Gde se smeh mešao sa suzama, gde se politika secirala u šapatima između scena, gde su ideje izazivale raspravu i preispitivanje. Danas je pozorište često kabare estetike: glumci su profesionalni, režija grandiozna, a suština – nestala. Drama se meri…
Read MoreSplav i klub – dva lica iste praznine
Splavovi i noćni klubovi u Beogradu glume suprotnosti, a zapravo su blizanci. Jedni plutaju, drugi stoje čvrsto na zemlji, ali oba tipa mesta služe istoj svrsi: da se čovek na nekoliko sati pretvara da mu je dobro. Razlika je samo u scenografiji, ne u sadržaju. Na splavu se glumi sirova strast. Muzika je glasna, emocija preterana, osmesi vežbani. Sve je na ivici karikature, ali niko se ne buni — jer je preterivanje deo dogovora. Klub, s druge strane, glumi sofisticiranost. Svetla su prigušena, pića skuplja, a praznina diskretnija. Splav viče…
Read MoreIluzija kontrole
Već sam rekao: ne postoji scenario u kojem ova vlast može realno da pobedi na izborima. Analitika ih možda laže, ali to je njihov problem. I iskreno, ništa što urade nije iznenađujuće — sve je unapred očekivano. Kao svaki diktator koji oseti slabost, udara na sve odlike državnosti, pokušavajući da stvori privid kontrole. Samo što te kontrole odavno nema. Treba da javi neko kapetanu da brod vidi dno. Udar na državnost vidi se svuda: policija, sudstvo, obrazovanje, kultura, mediji. Tu su i influenseri, digitalni pojačivači poruka, i sve ono iza…
Read MoreSkupština – zgrada u kojoj se najviše govori, a najmanje misli
Skupština u Beogradu stoji kao monumentalna zgrada sa kupolom, stepenicama i istorijom, ali bez onoga zbog čega je podignuta – smisla. Ona je arhitektonski dokaz da narod voli da veruje u formu, čak i kada je sadržaj odavno ispražnjen. Spolja – država. Iznutra – akustična sala za monologe. Nekada se u Skupštinu ulazilo sa strahopoštovanjem. Danas se ulazi sa pripremljenim aplauzom. Poslanici više ne predstavljaju građane, već sopstvene biografije koje nemaju diplomu ali je u nastajanju na fakultetu koji tek treba da se osnuje. Govornica je postala bina, replika je…
Read MoreKafana više nije krčma, nego alibi
Stara beogradska kafana nije bila lepa. Bila je tačna. Stolovi su klimali jer je i život klimav, stolnjaci su bili umorni, a konobari nisu glumili ljubaznost — jer se znalo da se pošten odnos ne meri osmehom. U kafani se pilo da bi se reklo ono što se napolju ne sme. I zato je kafana bila važnija od skupštine: tamo se govorilo istinito. Danas postoji „urbana krčma“. Ona ima koncept, rasvetu, filozofiju i nalog na društvenim mrežama. Sve je tu osim razloga zašto se nekada dolazilo. Drvo je veštački izgrebano,…
Read MoreSrpska Nova godina – Makar jednom u nju uđemo kao bolji ljudi
Postoje narodi koji imaju jednu Novu godinu. I postoje oni koji imaju dve – pa samim tim i dve šanse da budu bolji ljudi. Mi, izgleda, spadamo u ovu drugu, tvrdoglaviju i zamišljeniju grupu. Prvu Novu godinu dočekujemo glasno. Uz vatromet koji para nebo, muziku koja briše misli i obećanja koja se već u ponoć krše. To je Nova godina po satu, po kalendaru sveta, po računima i planovima. Ona dolazi tačno, hladno i bez mnogo pitanja. Ako si spreman – dobro. Ako nisi – ide dalje. A onda, tačno…
Read MoreGospođa ministarka 2026 ili Milenijumska zujalica
U svakoj epohi postoje predmeti koji razotkriju karakter vlasti. U Nušićevo vreme to je bila fotelja. U naše vreme čak i zujalica. Jer, nije mala stvar kad zujalica zazvoni. To nije običan zvuk, to je alarm savesti, sirena društvenog poretka i poziv državi da se javi na kasu broj tri. Zujalica ne pita ko ste, ali gospođa ministarka uvek zna da pita: „Da li vi znate ko sam ja?“ U tom pitanju sabrana je cela politička filozofija države. Gospođa ministarka, novo izdanje Naša savremena gospođa ministarka ne nosi više šešir…
Read MoreBeograd u 2025.
Postoje godine kada grad ćuti. I postoje godine kada grad više ne može. 2025. je bila ova druga. Beograd se te godine nije probudio uz protest. Probudio se u protestu. Kao u sopstvenoj koži koja je postala tesna. Studenti su prvi osetili da nema više prostora za normalnost. Građani su to samo kasnije priznali sebi. Najveći protest nije imao datum koji se pamti po kalendaru, nego po osećaju u grudima. Onom kada shvatiš da više nemaš gde da se povučeš, jer se grad povukao od tebe. Studenti bez lidera, ali…
Read MoreIzborna godina
Malo je onih koji zaista veruju da će sledeće godine biti izbora. Raspisani – možda. Održani – vreme će špkazati. Pogledi su već uprti ka 2027. godini, i u tom pravcu se tiho, ali uporno, vodi kampanja. I vlast i opozicija se ponašaju kao da je vreme razvučeno, kao da se istorija može pauzirati dok se ne poprave rejting krivulje. Vlast se, po starom receptu, vratila na početak. Ponovo slušamo ista obećanja, iste misije, iste vizije i iste ciljeve koje smo već platili – i to skupo. Fokus je, naravno,…
Read MoreStabilnost
Stabilnost u ovoj zemlji nije stanje. Ona je obrazloženje. Kad se ne zna zašto je nešto urađeno – zbog stabilnosti. Kad se ne zna zašto nije – isto. Stabilnost je odgovor koji ne traži pitanje. O njoj se govori tiho, ali se koristi glasno. Pominje se kad se preti i kad se teši. U zavisnosti od potrebe, stabilnost je krhka ili snažna, ali uvek ugrožena. – Moramo da sačuvamo stabilnost – kaže ministar.– Od čega? – pita novinar.– Od nestabilnosti. To se smatra zatvorenim krugom. Stabilnost se ne vidi, ali…
Read MoreGrađanin
Građanin se u ovoj zemlji ne pojavljuje često. O njemu se govori, ali se retko vidi. Kad se vidi, vidi se iz daljine, u kadru, u masi, sa leđa. Građanin nema funkciju, osim da potvrdi da sistem postoji. Bez njega bi sve izgledalo suvišno. Građanin ustaje rano. Ne zato što želi, već zato što mora. On zna red: posao, red, račun, ćutanje. Redosled se ne menja, samo se cene pomeraju. Na televiziji govore o stabilnosti. Građanin gasi ton, ali ostavlja sliku. Navika. – Kažu da je bolje – kaže žena.–…
Read MoreKomisija
Komisija je formirana istog dana kada se desilo ono zbog čega je formirana. Tačnije, nekoliko sati kasnije, pošto je prvo trebalo utvrditi da se nešto zaista desilo, a zatim objasniti da to nije baš tako kako izgleda. Odluka o formiranju Komisije doneta je jednoglasno, iako se još nije znalo ko će u njoj sedeti, niti šta će tačno ispitivati. To se, u administrativnom smislu, smatra efikasnošću. Na čelu Komisije nalazi se Predsednik Komisije, čovek privremenog mandata i trajne funkcije. On je već predsedavao komisijama za prethodne slučajeve, za slične slučajeve…
Read MoreMinistarstvo najave
Ministarstvo Najave nalazi se u zgradi koja još nije završena, ali je svečano otvorena tri puta. Prvi put kad je postavljen kamen temeljac, drugi put kad je najavljeno useljenje, i treći put kad je objašnjeno zašto se još nije uselilo. Tabla na ulazu je trajna, iako se naziv ministarstva menja u zavisnosti od faze. Unutra je uvek prometno. Hodnicima se kreću ljudi sa fasciklama u kojima nema papira, jer se sve važno ionako već zna. Na zidovima vise mape budućnosti: strelice, krugovi i natpisi „uskoro“, „u toku“ i „istorijski“. Godine…
Read MoreSvečano otvaranje sutrašnjeg juče
U ovoj zemlji se više ne živi u sadašnjem vremenu. Sadašnjost je proglašena privremenim stanjem, nečim što traje dok ne počne ono pravo. A pravo, naravno, stalno kasni, ali je zato svečano najavljivano. Po mogućstvu uz maketu. Država danas funkcioniše kao saopštenje. Ono što nije rečeno – nije se ni desilo. Ono što je rečeno – tek treba da se proveri. A ono što je provereno – više nije važno, jer je već došlo novo objašnjenje. Na čelu svega nalazi se Predsednik Svečanosti. On ne upravlja, on inaugurše. Otvara puteve…
Read MoreUkinuta Nova godina
Ukinuta i Nova godina. Da bi se svi osećali bezbedno jer ne daj Bože nekog optimizma. Čudno. Šta je sledeće na kalendaru vlasti da se briše? Škole se zatvaraju jer đaci razmišljaju. Univerziteti postaju nepodobni jer studenti uče, pitaju i još gore, preispituju. Kulturne manifestacije brišu se iz kalendara, valjda zato što kultura ima tu nezgodnu naviku da ostavlja trag. U pozorištima — sumnjivi likovi. Predstave se i dalje igraju, da bi se reklo da se igraju. Kulturno zaštićena zdanja nestaju brže nego što se izdaje građevinska dozvola, jer, naravno,…
Read MoreDobro jutro Beograde! Kakva vam je vožnja u gradskom autobusu?
I dobro jutro svima koji još uvek imaju hrabrosti da zakorače u gradski autobus – taj safari, tu urbanu verziju prirodnog odabira gde preživljavaju najbrži, najspretniji i oni sa najmanje iluzija. Kakav vam je put danas? Nisam vas pitao slučajno – znam da vas niko nije pitao godinama. Dok god se autobusi nekako kotrljaju, dok god se vrata nekako zatvaraju (ponekad i otvore), a dok god vas neki čudan vetar nosi od prednjih ka zadnjim vratima, smatra se da je sve to deo folklora. Beogradskog, naravno. Onog prepoznatljivog, po kojem…
Read MoreDobro jutro Beograde! Dupli pas preko cele političke mape
Evo nas ponovo, u još jednom danu gde je jedina konstanta – senka. Sve je u senci: odluke, propisi, tenderi, nadstrešnice, izbori, a u poslednje vreme i zdrav razum. Sve stoji negde između „nije zvanično“ i „nekako se desilo“. U takvom polumraku najbolje se snalazi Trojanski konj, onaj večiti, uvek spreman da iskoči kad zatreba. Ne brukaju se da ga iznova izvuku, samo ga prelakiraju da liči na nešto novo, poput šatora, i eto – opet spektakl. A tu je i dupli pas, omiljeni trik za kratke političke akcije: jednom…
Read More