Pre nego što sam imao palate i dvorske dvore, imao sam jednu kuću na poljani iza Terazija.
Daleko od gužve, daleko od raskoši.
Ali dovoljno blizu da postane srce države.
Kuću je krajem 30-ih godina 19. veka podigao Stojan Simić, za svoje potrebe.
Ali ubrzo sam je preuzeo za sebe.
Za kneza Aleksandra Karađorđevića, a kasnije za kneza Miloša, kralja Milana, kraljicu Nataliju, kralja Aleksandra i kraljicu Dragu.
Svaka od njih je ostavila trag, svaka od njih je menjala moje lice.
Stari konak nije bio samo zid i krov.
Bio je svedok promena dinastija, skrovište moći, mesto gde se istorija događala tiho i nasilno.
Tu je knez Mihailo odložio svoj život nakon atentata 1868. godine.
Tu su poslednji Obrenovići izgubili dah u Majskom prevratu 1903.
I dok su se sobe praznile, grad je posmatrao.
Iako je kasnije podignut Novi dvor, Stari konak je još dugo čuvao kneževske tajne i senke prošlosti.
Bio je mesto gde se odlučivalo, gde se plašilo i gde se verovalo da je moguće vladati.
Zidovi su znali šapat i krik, smeh i strah, političku mudrost i ljudsku slabost.
Godine 1904. srušen je.
Ali deo njega je preživeo — staklena nadstrešnica, preneta nad ulaz Varoške bolnice, danas stoji i podseća.
Podseća da mesto nije samo adresa, nego sećanje.
Da zidovi pamte više nego što ljudi misle.
Ja sam Beograd.
I dok god mogu da se setim Stare kuće,
dok god znam gde su klecala kolena moćnika i gde je istorija pala,
znam da nisam grad koji zaboravlja.
Stari konak nije samo nestao.
On je postao park, senka između dvora, dah prošlih vremena.
I u meni još šapuće, tiho, ali jasno:
tu je nekada stajao grad koji je učio šta znači biti prestonica.
