Dana 23. maja 2026. godine u Beogradu je održan jedan od najvećih protestnih skupova u savremenoj istoriji Srbije. Protest na Trgu Slavija organizovali su studenti u blokadi fakulteta Univerziteta u Beogradu, uz podršku građana iz cele zemlje, sa glavnim zahtevom — raspisivanje vanrednih izbora i odgovornost institucija nakon tragedije u Novom Sadu.
Prema procenama organizatora i nezavisnih posmatrača, protestu je prisustvovalo između 180.000 i 190.000 građana, dok je policija saopštila znatno manju procenu od 34.300 prisutnih, što je iizazvalo podsmeh u javnosti zbog ranijih spornih procena masovnosti skupova.
Okupljanje na Slaviji postalo je simbol višemesečnog građanskog nezadovoljstva, studentskog otpora i zahteva za političkom odgovornošću.
Okupljanje cele Srbije u Beogradu
Građani i studenti iz različitih gradova Srbije okupljali su se tokom dana na više lokacija u Beogradu:
- Trg Republike
- Zemun
- Autokomanda
- kod Pravnog fakulteta
- kod Sava centra
- Ada Ciganlija
Kolone građana krenule su ka Slaviji od 16 časova, dok je centralni skup počeo u 18 časova.
Posebno organizovane bile su i lokalne grupe građana. Sugrađani Rakovice i Čukarice okupili su se kod Ade Ciganlije, odakle su zajedno krenuli prema centru grada. Pre toga postavljeni su informativni štandovi na Vidikovcu, u Žarkovu i na Banovom brdu.
Plan protesta
Trg Republike
- 14.00 – 17.00 — štandovi
- 17.00 – 18.00 — šetnja do Slavije
Zemun
- 13.00 – 16.00 — štandovi
- 16.00 – 18.00 — šetnja do Slavije
Autokomanda
- 14.00 – 17.00 — štandovi
- 17.00 – 18.00 — šetnja do Slavije
Slavija
- 18.00 — centralni protestni skup
Povod protesta — tragedija u Novom Sadu
Masovni protesti u Srbiji započeli su nakon tragedije koja se dogodila 1. novembra 2024. godine na Železničkoj stanici u Novom Sadu.
U 11.52 časova urušila se betonska nadstrešnica iznad glavnog ulaza stanice. Konstrukcija duga 48 metara pala je na građane koji su se nalazili ispod nje.
Ukupno je stradalo 16 osoba, među njima i deca, dok je više ljudi teško povređeno. Poslednja žrtva preminula je 21. marta 2025. godine nakon višemesečne borbe za život.
Žrtve tragedije
- Milica Adamović (2008), Kać
- Sanja Arbutina Ćirić (1989), Kać
- Mileva Karanović (1948), Kać
- Nemanja Komar (2007), Stepanovićevo
- Miloš Milosavljević (2003), Knićanin
- Anja Radonjić (2000), Paraćin
- Vukašin Raković (1955), Bukovac
- Goranka Raca (1966), Novi Sad
- Anđela Ruman (2004), Stara Pazova
- Vasko Sazdovski (1979), Sveti Nikola, Severna Makedonija
- Valentina Firić (2014), Kovilj
- Đorđe Firić (1971), Kovilj
- Sara Firić (2018), Kovilj
- Stefan Hrka (1997), Beograd
- Đuro Švonja (1947), Stepanovićevo
- Vukašin Crnčević
Od tragedije do građanskog bunta
Nakon nesreće usledili su protesti, studentske blokade i zahtevi za utvrđivanje odgovornosti. Posebnu reakciju javnosti izazvale su izjave predstavnika vlasti da nadstrešnica nije bila rekonstruisana, iako su se na društvenim mrežama pojavili snimci i fotografije koji su prikazivali radove izvedene pre tragedije.
Za veliki deo građana upravo je ta kontradiktornost postala simbol šireg problema — nepoverenja u institucije, netransparentnosti i izostanka političke odgovornosti.
Studentski protesti ubrzo su prerasli u širi društveni pokret kojem su se priključili profesori, poljoprivrednici, srednjoškolci, umetnici i građani različitih političkih opredeljenja.
Zahtev za izborima
Centralni zahtev protesta bio je raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić tokom 2026. godine više puta je govorio o mogućnosti izbora — pominjani su jul, zatim septembar, oktobar i novembar — ali bez konkretne odluke o njihovom raspisivanju.
Deo građana je takve izjave doživljavao kao političko odlaganje i pokušaj kontrole političke krize kroz taktiku „štapa i šargarepe“, odnosno kombinaciju obećanja i pritisaka.
Slavija kao simbol otpora
Protest 23. maja 2026. godine ostao je upamćen po velikom broju ljudi, atmosferi solidarnosti i činjenici da su se na ulicama Beograda okupili građani iz gotovo svih delova Srbije.
Kolone ljudi koje su iz više pravaca pristizale ka Slaviji pretvorile su centar Beograda u jedno od najvećih političkih okupljanja u novijoj istoriji zemlje.
Za jedne je to bio protest protiv vlasti, za druge borba za institucije i odgovornost, a za mnoge trenutak kada je studentski pokret prerastao u opšti građanski pokret.
