Uvod
Dana 19. aprila 2013. godine u Briselu potpisan je dokument koji je u međunarodnim krugovima nazvan „istorijskim“, a u domaćim — u zavisnosti od političkog raspoloženja — „nužnim kompromisom“ ili „ustupkom bez presedana“. Reč je o Briselskom sporazumu, formalno nazvanom Prvi sporazum o principima normalizacije odnosa između Beograda i Prištine.
Pregovore su vodili tadašnji predsednik Vlade Srbije Ivica Dačić i kosovski premijer Hašim Tači, uz ključnu posredničku ulogu visoke predstavnice EU Ketrin Ešton.
Sporazum je potpisan pod okriljem Evropska unija, koja je time želela da stabilizuje region i ubrza evropske integracije obe strane.
Istorijska pozadina
Da bi se razumeo značaj sporazuma, potrebno je vratiti se nekoliko decenija unazad.
Nakon sukoba na Kosovu i NATO bombardovanje SRJ 1999, teritorija Kosova stavljena je pod upravu Ujedinjene nacije, u skladu sa Rezolucijom 1244. Ova rezolucija formalno je potvrdila suverenitet tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, ali je praktično uspostavila međunarodnu administraciju.
Kosovo je 2008. godine jednostrano proglasilo nezavisnost, što je priznalo više desetina država, dok je Srbija nastavila da ga smatra delom svoje teritorije. Ovaj pravno-politički paradoks postao je temelj dugotrajnog konflikta niskog intenziteta.
Dijalog između Beograda i Prištine započet je 2011. godine uz posredovanje EU, sa ciljem „normalizacije odnosa“, bez formalnog zahteva da Srbija prizna Kosovo kao državu.
Tok pregovora
Pregovori su vođeni kroz deset rundi u Briselu, u organizaciji Evropske službe za spoljne poslove. Proces je trajao gotovo dve godine i bio je obeležen čestim zastojima, političkim pritiscima i različitim tumačenjima ciljeva.
U tom periodu, podršku dijalogu pružale su i Sjedinjene Američke Države, uključujući tadašnju državnu sekretarku Hilari Klinton, koja je zajedno sa Ketrin Ešton posetila region.
Za Srbiju, napredak u dijalogu bio je direktno povezan sa otvaranjem pregovora o članstvu u EU. Za Kosovo, sporazum je predstavljao ključni korak ka međunarodnoj afirmaciji i potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.
Sadržaj sporazuma
Briselski sporazum sastoji se od 15 tačaka koje definišu osnovne principe integracije i saradnje.
1. Zajednica srpskih opština (ZSO)
Prvih šest tačaka odnosi se na formiranje ZSO kao okvira za kolektivna prava srpske zajednice na Kosovu. Predviđeno je da ZSO ima određene nadležnosti u oblastima obrazovanja, zdravstva i lokalne samouprave.
2. Policija i bezbednost
Sporazum predviđa jedinstvenu policijsku strukturu — Kosovska policija — koja deluje na celoj teritoriji Kosova. Regionalni komandant za sever mora biti Srbin, imenovan uz saglasnost lokalnih opština.
3. Pravosuđe
Sudski sistem integriše se u kosovski okvir, uz garancije da će sudije srpske nacionalnosti imati većinsko učešće u određenim sudskim većima, posebno u severnom delu Kosova.
4. Lokalni izbori
Predviđeno je održavanje lokalnih izbora prema zakonima Kosova, čime se institucionalni sistem dodatno konsoliduje.
5. Evropske integracije
Jedna od ključnih odredbi jeste obaveza da nijedna strana neće blokirati drugu na njenom putu ka EU.
6. Implementacija
Formiran je zajednički komitet za implementaciju sporazuma uz nadzor EU.
Reakcije u Srbiji
Reakcije na sporazum bile su duboko podeljene.
Srpska pravoslavna crkva izrazila je zabrinutost zbog mogućih posledica po srpsko nasleđe i identitet na Kosovu.
Akademski i intelektualni krugovi, uključujući Kosta Čavoški, ocenili su da sporazum odstupa od ustavnog poretka Srbije.
Pesnik Matija Bećković dao je simbolički snažnu, kritičku interpretaciju sporazuma kao istorijski presedan.
Istovremeno, deo političke javnosti sporazum je video kao neophodan korak ka stabilizaciji i evropskim integracijama.
Pravne kontroverze
Posebnu dimenziju otvorilo je pitanje ustavnosti sporazuma.
Ustavni sud Srbije je 2014. godine zaključio da Briselski sporazum nije pravni, već politički akt. Ova odluka izazvala je dodatne polemike, jer je otvorila pitanje odnosa između političkih odluka i pravnog sistema.
Istovremeno, pojedine uredbe donete radi implementacije sporazuma proglašene su neustavnim, što je dodatno zakomplikovalo njegovu primenu.
Reakcije na Kosovu i u svetu
Na Kosovu, sporazum je viđen kao korak ka učvršćivanju državnosti i integraciji severa.
Međunarodna zajednica — uključujući NATO i OEBS — podržala je sporazum kao važan instrument stabilizacije regiona.
Zapadni mediji su ga opisali kao „istorijski“, dok su ruski mediji uglavnom zauzeli kritički stav, ocenjujući da sporazum ide u pravcu priznavanja kosovske nezavisnosti.
Razvoj nakon potpisivanja
Implementacija sporazuma pokazala se kao najproblematičniji deo.
Ključna tačka — formiranje Zajednice srpskih opština — nije u potpunosti realizovana, što je postalo centralni izvor političkih tenzija.
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je 2022. godine da sporazum „više ne postoji“, navodeći neispunjavanje obaveza druge strane kao ključni razlog. Slične stavove iznela je i premijerka Ana Brnabić.
Zaključak
Briselski sporazum iz 2013. godine predstavlja jedan od najznačajnijih političkih dokumenata u savremenoj istoriji Balkana. Njegov značaj leži manje u onome što je definitivno rešio, a više u onome što je otvorio: prostor za dijalog, ali i za trajne nesuglasice.
Iako je formalno zamišljen kao okvir za normalizaciju odnosa, sporazum je ostao opterećen različitim tumačenjima, nedoslednom primenom i političkim instrumentalizacijama.
U tom smislu, Briselski sporazum ostaje primer kako međunarodna diplomatija može proizvesti dokument koji je istovremeno i ključan i nedovršen — stabilan na papiru, a promenljiv u stvarnosti.
Foto: Ilustracija/ AI
