Ja sam Beograd. I ako me ikada upitaš gde je deo moga srca najbliže nebu, reći ću ti — na Vračaru. Tamo gde sam, pre više od četiri veka, gledao kako plamen proguta mošti onoga koji me je krstio, učio i vodio — Svetog Save. Bila je 1595. godina kada su Osmanlije donele odluku da me ponize, ali nisu znali da vatra može da uništi telo, ali ne i pamćenje. Na tom mestu, gde je dim mučno ustajao prema mojim oblacima, u meni je nikla odluka: jednog dana podići ću hram.
PRVI ŠAPATI O HRAMU (kraj 19. veka)
Prošle su vekovne tišine, carstva i smene vladara, a onda su moji ljudi ponovo progovorili.
- godine, na 300-godišnjicu spaljivanja moštiju, osnovano je „Društvo za podizanje Hrama Svetog Save“.
Tada sam prvi put čuo glas naroda: „Podići ćemo hram koji će se videti sa svakog brda Beograda.“
Napravili su prvi konkurs 1905. ali se nisu mogli dogovoriti.
Drugi konkurs — 1926. — i napokon, dva imena ispisuju svoje sudbine u moj kamen:
Bogdan Nestorović i Aleksandar Deroko.
Svaki crtež njihov bio je kao da u njemu diše onaj veliki svetitelj.
MOJE TEMELjE TRESU RATOVI (1935–1941)
- maja 1935. godine prvi kamen je položen.
Osetio sam vibraciju kroz zemlju, kao da mi je neko u grudima zapalio novo srce.
Do 1941., moji zidovi hrama na Vračaru porasli su do 11 metara.
Težak, ali ponosan početak.
I onda — rat.
Kada je aprilski udar razneo tišinu, radovi su prestali.
Nisam mogao ništa da učinim.
Nemačka vojska mi je nezavršeni hram pretvorila u garažu.
Sramota koja me je bolela dublje nego svi bombarderi.
DUGI MRAK I DUGA TIŠINA (1945–1984)
Posle rata, u zemlji novog poretka, mene su gledali drugačijim očima.
Hram nije bio dobrodošao.
Stojao je nezavršen, tužan i napušten.
Kao ranjenik.
Jedino je Patrijarh German godinama kucao na vrata vlasti.
Kažu da je pisao više od 80 molbi da se radovi nastave.
Neka su se vraćala nepotpisana. Neka nikada nisu otvorena.
Ali, vera ne odustaje.
POVRATAK SVETLOSTI (1984–2004)
I konačno, posle decenija tišine, 1984. godine moji ljudi dobijaju dozvolu da nastave gradnju.
Sledeće godine — 1985. — građevinske mašine vraćaju se na Vračar.
Novi glavni arhitekta, Branko Pešić, preuzima na sebe teret svih neprospavanih vekova.
Moj najteži trenutak postaje i najsvečaniji:
kupolu tešku 4.000 tona podižem kao da podižem sopstvenu glavu prema nebu.
To nije bio samo tehnički poduhvat — to je bio moj uskrs.
Do 2004. godine, spoljašnji deo hrama blista u belom mermeru i granitu.
MOZAIČKA VEČNOST (2004–2020)
Unutrašnjost, moja duša, počela je da se oslikava tek onda.
Zlatni mozaici, ruski i srpski umetnici, radovi koji traju godinama.
U kupoli — Vaznesenje Hristovo — mozaik težak preko 40 tona i više od 1.000 kvadratnih metara.
Paralelno, u kripti, prelepoj i tihoj kao podzemna katedrala, smeštam sećanja na patrijarhe, mučenike i vreme.
Do 2020. godine, moglo bi se reći, dobijam lice koje sam vekovima nosio u mašti.
JA, BEOGRAD, GLEDAM SVOJ HRAM
Danas, kada stojim na obroncima Vračara, gledam ga kako sija.
Kao da je sva ona vatra iz 1595. godine postala zlato u njegovim mozaicima.
Kao da je svaka molba patrijarha Germana ugrađena u svaku ploču poda.
Kao da je svaki prvi crtež Nestorovića i Deroka utkan u linije kupola.
I kada me strane oči pitaju šta je on meni, kažem:
On je moje pokajanje i moj ponos.
Moja rana i moj lek.
Moja uspomena i moj dokaz da vreme može da zaustavi gradnju,
ali ne može da zaustavi veru.
