Beograde!
Probudio si se u zemlji u kojoj se čin više ne nosi na grudima nego na respiratoru — održava se u životu jedva, tankom cevi nostalgije. Nekada je čin bio zlatni pečat časti, moralnog kompasa, lične hrabrosti. Danas je samo dekoracija koja se lepi kao etiketa na novom pakovanju poslušnosti.
Uniforma – nekada je nosila obećanje, danas uglavnom nosi naređenje. A između ta dva sveta stoji čin, koji više niko ni ne pokušava da objasni. Čemu služi? Da li štiti? Da li simbolizuje nešto osim autoriteta koji se poziva na tradiciju dok mu tradicija stoji kao višak tereta?
Dok planiraju da sruše Generalštab, ruše i sve ono što je čin nekada predstavljao. A nekoliko ulica dalje, ispod turskih šatora, kriminalni kamp samouvereno glumi komandni centar. Tamo se čast razvlači kao propagandni materijal, a čin se pretvara u predmet za jednokratnu upotrebu — koristi se samo kad zatreba za slikanje.
I zato danas čin nije čin. To je bižuterija iz jeftine kineske radnje: sija samo na daljinu, traje kratko, a rđa čim se dotakne stvarnosti. Pravi čin, paradoksalno, ostao je u narodu — onom istom narodu koji nema uniformu, ali se vidi čin predaka u svakom hapšenju, maltretiranju, oduzimanju, osudi, presudi i medijskom linču. To su današnje „odlikovanja“ običnog čoveka koji čuva čast,moral i hrabrost.
Dobro jutro, Beograde.
U državi koja je čin pretvorila u rekvizit, jedino je ironija ostala originalna.
