Mratindan, koji se slavi 24. novembra, jedan je od onih starih srpskih praznika na kojima se spajaju hrišćanska vera i duboka narodna tradicija. Posvećen je Svetom Stefanu Mratinu, svetitelju čiji je lik u narodu poprimio boje pravednosti, strogosti i tihe, ali čvrste zaštite. U pričama koje se prenose vekovima, Sveti Mrata nije samo nebeski zastupnik, već i čuvar domova, stoke, zime i reda u prirodi.
Koren praznika: između hrišćanstva i arhetipa
Iako je Sveti Stefan Martir postojao kao hrišćanski svetitelj, narod je od njega stvorio figuru bližu svakodnevnom životu. To je onaj trenutak kada vera upoznaje oranice, pojate, njive i sneg.
U narodnom predanju, Sveti Mrata se nalazi u duhovnom srodstvu sa najvećim svetiteljima: Svetim Arhanđelom Mihailom i Svetim Đorđem. Zajedno čine nebesku porodicu koja brine o redu između proleća, leta i zime. Dok Đorđe budi prirodu, a Arhanđel putuje između sveta živih i mrtvih, Mrata zatvara godinu i vezuje zimu.
Otud i stara reč:
„Došao Sveti Mrata — zgrnuo sneg do vrata“
Strogi svetac i zabrana krvi
U narodnom verovanju Stefan Mrata je poznat kao svetac koji ne trpi prolivanje krvi. To posebno važi za krv stoke. Kažu da on nadzire svaku štalu, svako dvorište, svaki tor, i da se tog dana strogo pazi da se nijedno stvorenje ne povredi.
Smatralo se da će onaj ko tog dana zakolje životinju, makar i iz nužde, navući bolest na svoj dom ili gubitak u toku zime. Mnogi su tvrdili da su se nesreće „dogodile baš onog dana kada se nije poštovalo Svetog Mratu“.
Zato je Mratindan od davnina bio dan odmora za životinje, ali i dan kada se na kući „traži blagoslov bez krvi“.
Običaji: hleb, zrno, tišina i toplota
Običaji variraju od kraja do kraja, ali suština je svuda ista:
poštuje se život, priziva toplina i čuva dom.
► Hleb za Mratu
Domaćica rano ujutru zamesi pogaču bez šare, bez ukrasa — čistu, jednostavnu, kao molitvu od brašna. Ona se ostavlja na sto ili izlaže „za sve koji dolaze u miru“. Nekada se odlomi deo i ostavi na vratima, „da ga Mrata vidi“.
► Žito u ćošku
U pojedinim krajevima se sipa šaka žita u jedan ugao sobe ili ispod česme. To je starobalkanski ostatak, tragovi starih kultova plodnosti, kasnije ušuškani u hrišćansku simboliku.
► Stoka se ne dira
Stoka se ne premešta, ne upreže, ne prodaje. Često se čak ni brava na štali ne menja tog dana. Čuva se red.
► Mir u kući
Verovalo se da svađa na Mratindan prati porodicu cele zime. Zato se izbegavalo podizanje glasa. Sve se radi tiho, kao da kroz prozor gleda neko ko ne voli buku.
Mratinske, vučje ili mratinske noći
Mratindan nije sam. Njemu pripada ceo niz dana poznatih kao Mratinske ili Vučje noći. To je niz od nekoliko dana u kojima se, prema narodnom predanju, zemljom kreću vuk, zima i duše koje lutaju pred Božić. U tim danima vuk je svet, nedodirljiv, sila koju treba umiriti.
Žene su često „šile u prazno“ – to je simbolično šivenje koje „vezuje usta vukovima“. Tako su čuvale stada i kuću.
Mističko značenje praznika
Na dubljem nivou, Mratindan je prastari simbol kraja. Praznik kraja topline, kraja stare godine, kraja lakih dana. Ali i simbol pripreme za novi početak, jer svaka zima nosi klicu proleća u sebi.
Tu leži suština praznika:
poštovanje prirode, strepnja pred zimom, i vera da nas štiti nešto veće od nas samih.
Mratindan kao slava
Iako nije čest kao krsna slava, postoje porodice koje slave Mratindan. To su uglavnom veoma stari rodovi, koji su zadržali tradiciju celih krajeva. Tamo gde se slavi, obično je praznik miran i skroman, bez glasnih veselja — jer je sam svetac strog, ćutljiv i ozbiljan.
Mratindan danas
Danas, u dobu gradova, Mratindan uglavnom živi kroz priče, predanja i etnološko sećanje. Ipak, u ruralnim krajevima Srbije, Bosne, Crne Gore i Hercegovine, i dalje se drži pravilo:
„Ne diraj stoku na Mratindan“.
Stariji kažu da se „ne isplati“. Ne zbog sujeverja, već zbog poštovanja prema redu prirode.
A priroda uvek pamti.
Aleksandar od Beograda
