Ja, Beograd znam gde stoji svaki bronzani deo mene.
Na Kalemegdanu, tamo gde se sudaraju reke i vekovi, držim ribara u večitoj borbi.
Fontana „Borba“, Ribar, delo je vajara Simeona Roksandića. U bronzi, visokoj 150 centimetara, zarobljena je napetost trenutka: čovek i zmija, snaga i opasnost, razum i instinkt. Nema ovde pobede bez napora — samo trajanje.
Prvi put sam ga pokazao svetu u Rimu, 1907. godine, na Međunarodnoj umetničkoj izložbi. Tada je njegova borba postala univerzalna. Iste godine Narodni muzej u Beogradu otkupio je gipsani model kompozicije — ribara i zmije — kao zalog da će se ova priča vratiti kući.
Plan je bio smel: Terazije. Srce grada. Ali grad ponekad menja tok, kao reka. Od te ideje se odustalo, i između 1908. i 1911. godine Ribar je našao svoje pravo mesto — na Beogradskoj tvrđavi, gde vetar nosi istoriju, a tišina ima težinu.
Tu je postao simbol. Ne ukras, već znak. Glavna atrakcija Kalemegdana, ali i podsetnik da je borba deo mog identiteta. Ne borba protiv nekoga — već borba da se opstane, da se stoji, da se ne pusti.
Isti primerak Roksandićevog dela stoji i u Zagrebu.
Ja sam Beograd.
I dok bronza pamti napetost tog trenutka, ja pamtim sebe.
