Ne postoje samo mesta na kojima sam rastao.
Postoje i mesta na kojima sam bio slomljen.
Na Banjici, u nekadašnjoj kasarni 18. pešadijskog puka „Kraljica Marija“, 5. jula 1941. godine formiran je koncentracioni logor.
Naredba je došla od nemačkih okupacionih vlasti.
Sprovedena je uz pomoć domaće kvislinške uprave.
Od 9. jula logor je već radio.
I radio je tiho.
Imao je dvojnu upravu — nemačku komandu i domaću administraciju.
Jedan deo bio je pod nadležnošću Specijalne policije, drugi pod Gestapoom.
Imena su bila različita.
Sudbina ista.
Prvi su došli Jevreji i Romi.
Ubrzo su stigli i protivnici okupacije, protivnici režima, partizani, pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini.
Kada je Beograd proglašen „Judenfrei“, zlo nije nestalo — samo je promenilo mete.
Kroz Banjicu je prošlo gotovo 24.288 registrovanih logoraša.
Prema sačuvanoj dokumentaciji, 3.849 njih je streljano.
Ali dokumentacija je spaljivana.
Brojevi su ostali nepotpuni.
Veruje se da je kroz sistem logora i odmazdi prošlo mnogo više ljudi.
Mnogi nisu ni upisani.
Odvođeni su pravo u Jajince.
Broj se može zapisati.
Tišina ne može.
Komandant logora bio je nemački poručnik Vili Fridrih.
Upravnik Svetozar Vujković.
Administracija je imala pečate, potpise i formulare.
Ali iza svakog papira stajao je čovek.
Na Banjici nisam bio grad svetla.
Bio sam grad tame.
Tamo se nije čuo moj uobičajeni žamor.
Nije bilo tramvaja, pijaca, pozorišta.
Samo zatvorena kapija i pogled koji traži izlaz.
Poslednji zatočenik napustio je logor 5. oktobra 1944. godine.
Taj datum se uzima kao dan raspuštanja logora.
Ali mesta ne prestaju da postoje kada se isprazne.
Ona nastavljaju da pamte.
Ja sam Beograd.
I dok god izgovaram Banjicu bez zaborava,
dok god znam da sloboda nije data nego izborena,
dok god umem da priznam i tamu, a ne samo svetla —
znaću da sam grad koji je preživeo.
Ne ponosom.
Nego pamćenjem.
