Ja, Beograd, gledam tebe odozgo, sa svojih bedema, sa mesta gde se nebo i reka spajaju. Stoji na Kalemegdanu – Pobednika. Njega, što se diže visoko, sa sokolom u ruci i mačem spustenim čuva prošlost svojih predaka i priča priču koju ja znam bolje od svih – priču o borbi, oslobođenju, trijumfu.
On nije oduvek bio ovde. Prvobitno je zamišljen kao fontana na Teražijama, sa lavovima koji prskaju vodu i stamenim stubom u sredini. Moj grad je tada bio pun ideja i snova – ali rat, uplitanje sudbine i odluke ljudi odložile su te snove. Pobednik je čekao u magacinu na Senjaku, skriven od pogleda, a ja sam ga čekao. Čekao sam da bude tamo gde pripada – tamo gde nebo ljubi Dunav i Savu, na mestu odakle se vidi sve, od Avale do Zemuna.
Kada je konačno postavljen 1928. godine, postao je moj simbol. Moja moć i snaga. Simbol pobede – ne samo vojne, već i duha mog naroda. Jednostavan postament, visina koja se savršeno uklapa u prostor, monumentalna figura koja dominira horizontom – sve to govori: ovde sam ja, Beograd, i ovo je moje srce.
Vreme ga nije poštedelo. Vetar, kiša, grafiti, pomeranja… ali i ja ga čuvam. 2019. godine odneo je svoj bronzani telo na restauraciju, a stub je obnovljen. Povratak na svoje postolje bio je kao povratak starog prijatelja, onog koji čuva uspomene i priče, koji zna kako je bilo i kako je postalo.
Pobednik i ja – ja i on – zajedno pričamo istoriju. U tišini Kalemegdana, spojimo se u jedno: simbol pobede, simbol Beograda, grad koji traje i pamti.
