Ja sam Beograd.
Pamćenje sam mostova, reka i ljudi.
I danas ćutim nad prazninom gde je nekada stajao moj Stari savski most.
Onaj koji su Nemci sagradili 1942. godine, u vreme kada su mi rane još bile otvorene.
Jedini most koji okupator nije srušio pri povlačenju, jer su moji sinovi – hrabri i uporni – presekle detonacione kablove i sačuvali mi vezu između obala, između prošlosti i budućnosti.
Bio je to most koji nije bio lep po merilima novih vremena, ali je bio moj.
Nosio je hiljade koraka, tramvaje što su zvečali nad rekom, zaljubljene koji su ćutke prelazili sa jedne strane na drugu, i one koji su odlazili, ne znajući da li će se vratiti.
Pod njegovim lukovima reke su nosile priče: o oslobođenju, o preživljavanju, o novom Beogradu koji je rastao s druge strane.
Sada ga više nema.
Demontiran je, kažu – zbog budućnosti.
Kažu, gradiće mi nov, sjajniji, savremen.
Ali kako da zaboravim ruke koje su ga čuvale, koračaje koji su po njemu prelazili, tišine koje su na njemu trajale?
Kako da izbrišem most koji je bio spona, ne samo obala, već i sećanja?
Stari savski most nije bio od čelika, već od priča.
I dok me danas osvetljavaju reflektori novih zgrada, ja, Beograd, još uvek čuvam njegov odraz u vodi.
Jer mostovi se ne ruše — oni samo menjaju oblik u našim uspomenama.
Aleksandar od Beograda
