Ja sam Beograd.
Na Slaviji sam disao punim plućima, tamo gde danas automobili ćute u redovima, a nekada su se reči izgovarale naglas, misli učile, ideje sudarale bez straha.
Rođena je 1888. godine, zgrada koju su nazvali Sala mira. Podigao je Frensis H. Makenzi, čovek koji je verovao da se grad ne zida samo kamenom, već znanjem. Pod njenim krovom učila se astronomija – da se gleda u zvezde, i biologija – da se razume život. Čitale su se priče Starog i Novog zaveta, ne da bi se ljudi razdvajali, već da bi se razumeli.
Dolazili su nepismeni da nauče slova, žene da savladaju ručni rad, deca da steknu nadu. Bila je škola, večernja škola, nedeljna škola. Mesto gde se učilo da vera nije prepreka, već most.
Kada je Makenzi otišao, ušli su slikari – Kutlik, Beta i Rista Vukanović. Zidovi su upijali boje i tišinu ateljea. Potom je u njoj bila banka, jer je grad rastao i učio da broji. Zatim politika – socijaldemokrate su je ispunile govorima, raspravama i snovima o pravednijem svetu.
Kasnije je postala restoran sa baštom. Smeh, muzika, čaše koje se sudaraju. A onda je naučila da sanja u mraku – postala je bioskop. Prvo „Vračar“, pa „Slavija“. Gledala je Beograđane kako po prvi put veruju pokretnim slikama i ćute pred platnom kao pred čudom.
Rat ju je ranio 1941. godine. Obnovili su je, još jednom – da bi bila dom kulture, pa opet bioskop. Umorna, ali živa.
Sve do 1991. godine.
Tada su odlučili da je više ne slušaju. Srušili su je. Na njenom mestu nikle su barake, pa ni one nisu potrajale. Danas je tu parking.
Ali ona je i dalje ovde.
Ispod asfalta.
U svakom koraku koji pređe Slaviju.
U svakom sećanju koje grad još nije zaboravio.
