Svi gradovi imaju gradonačelnike, zamenike, menadžere i administraciju koja piše izveštaje, donosi odluke, i stalno nešto „popravlja“. Beograd? On je oslobođen svega. On sam odlučuje, sam ruši, sam gradi, a ponekad i sam zaboravi šta je počeo.
U Beogradu, asfalt traje dok ne odluči da postane rupa. Odluka brzo bude donešena.
Jutros je, recimo, asfalt odjednom nestao – neki kažu da je „samo malo odmorio“ jer je postavljen baš pre neki dan, pa je rešio da se odmor. Rupa će možda dobiti i status kulturne baštine jer je dovoljno velika da se kroz nju vozi tramvaj. A, ovako nešto istorija nije videla.
Beograd plaća one kojih nema, ali samo da bi se odmarali u bazenima i gledali kako ostatak sveta pokušava da ga razume. Kad plaćaš nepostojeće ljude, najmanje se žališ na gužvu.
U Beogradu kriminalac kada ostane bez para, ups, mislio sam biznismen se iznenada seti da grad ima inspiraciju da nešto sagradi. Kad Beograd odluči da gradi, građevinske dozvole potpisuje duh nesigurne logike.
Ponekad, u sred dana, tramvaj stane „da razmisli“, i svi ga čekaju. Gume sa autobusa same putuju jer njima stanice nisu potrebne, a ni putnici.
Beograd ima svoje tajne ritmove: u ponedeljak asfalt pocrni, u utorak se pretvori u vodopad od kiše, a u sredu u mini-kanjon. Beograd je jedini grad gde vremenska prognoza diktora raspoloženja ulice.
Dobro jutro Beograde!
