Tišina je pala pre nego što su čizme stigle.
Nije to bila tišina mira, već ona gusta, što pritiska zidove,
ulazi u pluća i guši svaki pokušaj da se udahne sloboda.
Ja, Beograd, nisam više disao — šaptao sam kroz prašinu.
Na mojim trgovima nije više odjekivalo „napred“,
već korak koji nije znao moj jezik,
ni moje ime.
Pogledaj me tada:
Ulice su mi bile obezglavljene,
izvori vode pili su suze,
a dim iz ruševina mirisao je na sramotu onih koji nisu stigli da poginu.
Kroz mene su prolazile parade stranih vojnika,
hladnih očiju i urednih redova.
Nisu znali da gaze po nečemu što diše.
Ispod svake pločice, ispod svakog kamena,
čuvalo se sećanje —
šapat žene što je izgubila sina,
pogled deteta koje je naučilo da ćuti.
Noći su mi bile duge i bez reči.
Samo krici u snovima i topot stražara.
Kad bi pala kiša, mislio sam da me pere,
ali ne — prala je njihove tragove,
moje ponose, moja imena.
Ipak, nisam ćutao sasvim.
U podrumima, u tami,
moji ljudi su šaputali kao molitvu:
„Još ćemo se videti slobodni.“
Tada bih zatreperio,
kao da mi je kroz vene prošla iskra —
ona što nikad ne gori do kraja, ali nikad ni ne umire.
Tako sam čekao.
Pod čizmama, pod zastavama koje mi nisu pripadale,
pod jezikom koji me nije znao izgovoriti.
Čekao sam da mi se vrate.
Moji sinovi.
Moje reči.
Moj glas.
I znao sam —
kad ih ponovo ugledam,
neću plakati od bola,
nego od sećanja da sam preživeo.
Aleksandar od Beograda
