Ne sećam se tačno trenutka kada je tišina prestala da boli.
Možda onog jutra kad su se čuli prvi topovi iz pravca juga,
ali ovaj put nisu bili neprijateljski.
Zvuk oslobođenja — imaš li predstavu kako to zvuči?
To je šum koraka koji se vraćaju kući.
Ulice su me dočekale bose i ranjene,
ali svaka kaldrma znala je da će ponovo čuti smeh.
Na horizontu se ukazala prašina,
a u njoj zastava — moja, rastrgnuta, ali podignuta visoko.
Srpska vojska.
Vraćali su se moji sinovi, oni koji su preživeli Albaniju,
oni koji su izgubili sve osim vere da će me jednom ponovo videti.
Neki su padali pre nego što su stigli do mene,
ali njihova krv više nije bila uzaludna —
bila je koren moje budućnosti.
Plakao sam.
Ne zbog bola, ne zbog ruševina.
Plakao sam jer sam ponovo disao.
Jer su moje ulice, po prvi put posle godina tame,
mirisale na život, ne na pepeo.
Starci su ljubili pragove, žene su bacale cveće na vojničke čizme,
a deca su trčala pored njih ne razumevajući da gaze po istoriji.
Na Terazijama se pevalo, na Kalemegdanu su gorele vatre,
a ja sam se tresao — od radosti, od tuge, od svega što sam preživeo.
Nema više onih koji su me branili do poslednjeg daha,
nema mnogih koji su me sanjali pod zvezdama Albanije,
ali njihov dah i dalje je u meni.
U svakom kamenu, u svakom prozoru,
u svakom jutru koje miriše na slobodu.
Te jeseni 1918. rodio sam se ponovo.
Ne onaj Beograd od pre rata,
već onaj koji zna cenu svake reči, svake pesme, svake zastave.
Grad koji je sahranio svoje snove,
da bi mogao da ih ponovo sanja.
Jer ja sam Beograd.
Grad koji umire, ali ne nestaje.
Grad koji plače, ali nikada ne zaboravlja.
Grad koji zna — da sloboda nije dan,
nego večita rana koja svetli.
