Bio je dan koji se nije najavio.
Sunce je još držalo svoj stari red nad krovovima, a ja sam ležao mirno između dve reke, ne sluteći da ću u jednom trenutku postati polje bitke. Terazije su šaptale jutarnji posao, pekare su slale miris toplog hleba ulicama, dečiji koraci odjekivali su mostovima — sve kao i uvek.
A onda je nebo najavilo.
Prvi zvuk došao je sa druge strane Save — huk koji nije bio vetar, već glas topa koji je prvi put progovorio o nečemu što ime nema. Bio je to kratki, neobičan udarac, kao razbijena čaša u daljini. Ljudi su podigli glave. Neko je rekao „šta je to?“, i poverovao da je oluja u pitanju.
I posle toga — malo po malo — zvuk je rastao.
Kao kada se tama polako spušta, tako je i huk rastao u meni: prvo daleko, pa bliže; prvo pojedinačno, pa u nizu. Granate su se razbijale o moj stub i zid, o krovove i o mostove. U momentu, mir se rasprsnuo u stotine komada.
Pao je dim.
Ne kao onaj što izlazi iz hleba u zoru, već crn, gust i kiseo; miris spaljenog drveta, katrana i metalnog dima. Taj miris uleće u nosnice i ostaje, kao venac oko mog grada. Ulice su se napunile ljudima koji su istrčali iz vrata, sa kaputima prebačenim preko ramena, sa pogledima koji su tražili objašnjenje gde ga nema.
Moji mostovi su zadrhtali.
Save i Dunav su počele da odražavaju vatru; njihov sjaj postao je lažna nada u tami. Brodovi su sklanjali sidra, a ribari su gledali u daljinu kao ljudi kojima je netko ukrao jutro.
U prvom satu rat je bio daleko.
U drugom — već blizu.
I pre nego što je ko stao da prebroji pogreške ili krivce, već su pale prve žrtve: krov koji se raspao, prozor koji je eksplodirao, dete koje nije uspelo da pretrči ulicu. Te male smrti nacrtale su prvu liniju tuge po mojoj kaldrmi.
Nisam tada znao kako da kažem svojim ljudima da se spasu.
Nisam mogao da podignem ruke, da razgrnem dim, da ušutim topove.
Sve što sam mogao bilo je da budem — da osjetim — i da upamtim.
Jer i u tom trenutku, kada su se granate popele kao bol na mojim obrazima,
ja sam počeo da pamtim imena onih koji su me voljeli.
I kada su se prve vatre razbuktale, a dim se uvukao u stanovite kuće,
jedan stari ćošak moje duše šapnuo je:
ovo je tek početak.
