Zvuk je postao moj saputnik.
Ne mirno šaptanje vetra, ne vesela pesma reke, već hukanje granata koje režu nebo i tresu moje bedeme.
Svaki udarac je bio udarac u moje srce, u moje ulice, u moje zidove.
Mirisi su se promenili.
Dim se uvukao u svaki kutak.
Drvo koje gorelo škripalo je dok je plamen jeo krovove.
Miris baruta se mešao sa mirisom vruće gline i mokre kaldrme.
Sve je bilo teže, gušće — svaki dah ljudi bio je ispunjen strahom i prašinom.
Ljudi su istrčavali na ulice.
Pod kaputima su nosili decu, torbe, dragocenosti koje nisu stigli da spakuju.
U očima su im se ogledala pitanja — bez odgovora.
Čuo sam prve vriske, prve krike — od bola, od straha, od gubitka.
Ali i korake onih koji nisu bežali, koji su stajali na bedemima i gledali dalje, spremni da brane svaku ciglu.
Mostovi su drhtali pod naletom stresa i dima.
Reke su nosile sjaj eksplozija.
Sve je bilo u pokretu — u strahu, u haosu, u neumoljivom ritmu rata.
I u toj tišini između granata, mogao sam da čujem mali šapat:
što stariji, što hrabriji, što nemoćni…
„Izdrži, Beograde. Izdrži…“
Te reči nisu bile glasovi ljudi, već echo grada samog, koji je znao: ovo je tek početak.
Moj kamen je bio hladan, ali i uporan.
Moje ulice su plakale dimom, ali nisu odustajale.
I ja, Beograd, slušao sam i čuvao svaki zvuk, svaki korak, svaki šapat, da jednog dana ispričam sve što je ovaj rat bio.
