Ja Beograd, grad koji na Božić govori tiše nego inače. Pod mojim krovovima dim se diže pravo u zimu, a zvona se razliježu niz ulice kao stara priča koja se pamti i bez reči. Na ovaj dan nisam samo prestonica – ja sam dom.
Moje kaldrme pamte korake onih koji rano ustaju da odu na liturgiju, noseći u srcu više nego u rukama. U kućama pucketa badnjak, a miris hleba i tamjana meša se sa hladnim vazduhom sa Save i Dunava. I oni koji su otišli, danas mi se vraćaju u mislima.
Na Božić sam spor. Trolejbusi ćute, ulice se odmaraju, a ljudi se prepoznaju pogledom. U mojim crkvama šapuće se „Mir Božji – Hristos se rodi“, i taj šapat ja nosim od Vračara do Zemunskog keja.
Ja sam Beograd koji pamti ratove i radosti, ali danas pamtim samo jedno: da se svetlost rađa u tišini, u domu, među svojima.
Na Božić, ja dišem kao porodica.
