Ja sam grad koji nikada nije počinjao iz početka.
Samo sam se presvlačio kroz vekove, ostavljajući ispod svakog svog novog lica trag starog. Ako zakopaš malo dublje ispod mojih pločnika, shvatićeš da se ne sastojim od betona i asfalta, već od slojeva vremena, mrtvih jezika i davno ugašenih ognjišta.
Vinča – moje prvo pamćenje
Pre nego što su me zvali imenom, ja sam već postojao.
U Vinči, na mom južnom obodu, ljudi su pravili kuće sa podovima od blata i slame dok Evropa još nije znala ni za kakve gradove.
Čuvam njihove peći, figurine, posude — kao uspomene iz detinjstva.
Kad god uđete u moje muzeje i gledate u te figure, znajte: to su moji prvi portreti.
Kelti – moji prvi zidovi
Skordisci su me prvi nazvali gradom.
Singidun — „okrugli grad na steni“.
Oni su mi doneli oružje od gvožđa, svoje bogove, svoje ratnike. Danas njihovi grobovi leže na Karaburmi i Dorćolu, a ja ponekad, kada se zemlja otvori zbog radova, pokažem njihove koplje ili ukras, kao da kažem:
„Evo, ja se još sećam.“
Rim – moje kosti od kamena
Rimljani su me oblikovali u ono što grad zapravo jeste.
Na mestu gde danas stojite na Kalemegdanu, nekada su se ukrštale straže Legije IV Flavia Felix.
Moji zidovi su tada bili pravilni, moji putevi ravni, moje terme tople.
U mom podzemlju šušte akvadukti, kupatila, kastrumi, nekropole.
Ja sam tada disao punim plućima imperije — i još uvek čuvam taj ritam.
Sloveni, Avari, Bugari – moje zaboravljene godine
Ovo su moji mutni snovi.
Godine u kojima se gube jezici i rađaju novi.
U slojevima oko tvrđave čuvam njihovu keramiku, izbledelu, ali istrajnu.
To su moji tiši slojevi, oni koje skoro niko ne pita ništa, ali bez kojih ne bih znao ko sam postao.
Despot Stefan – moje dostojanstvo
U jednom času sam bio prestonica.
Dvor, kule, crkve — sve je blistalo nad rekama.
Despot Stefan mi je dao novo srce, viteško i otmeno.
Stojim i danas nad ostacima njegove palate i kažem:
„Evo gde sam bio najviše svoj.“
U tišini Donjeg grada još se čuje zveket oružja, koraci straže, tiha molitva iz Lazarice.
Osmanlije i Austrijanci – moji lomovi
Ja sam bio tvrđava i kasaba, i barokni grad, i opet ruševina.
Svaki novi gospodar iscrtavao je nove linije po mom telu.
Hanovi, hamami, rovovi, bastioni — meni ništa nije strano.
Bih jednom i „Sultanov grad“, drugi put „cara Franje“, ali uvek sam ostajao ja, Beograd.
Moje podzemlje danas
Sada me kopate bagerima, projektima, najavama i planovima.
Ponekad vam dam pokoju rimsku kocku, keltsku fibulu, temelj iz srednjeg veka — čisto da vas podsetim da nisam juče nastao.
A nekad ćutim i gledam kako se slojevi zatrpavaju.
Navikao sam na rušenje, ali ne i na zaborav.
Ja sam grad slojeva
Ne brinite, sve što zakopate ja ću i dalje čuvati.
Moje pamćenje je dublje od vaših temelja i trajnije od vaših rokova.
Vi se menjate, a ja ostajem — ne zato što sam tvrdoglav, nego zato što je svaka moja ulica nastala na nečijem životu.
Ako ikad poželite da me razumete, ne gledajte moje fasade.
Pogledajte ispod njih.
Tamo se ne vidi samo istorija — tamo se vidi ko sam ja.
Ja, Beograd.
I ja sam stariji nego što mislite.
