Evo nas ponovo, u još jednom danu gde je jedina konstanta – senka. Sve je u senci: odluke, propisi, tenderi, nadstrešnice, izbori, a u poslednje vreme i zdrav razum. Sve stoji negde između „nije zvanično“ i „nekako se desilo“. U takvom polumraku najbolje se snalazi Trojanski konj, onaj večiti, uvek spreman da iskoči kad zatreba. Ne brukaju se da ga iznova izvuku, samo ga prelakiraju da liči na nešto novo, poput šatora, i eto – opet spektakl.
A tu je i dupli pas, omiljeni trik za kratke političke akcije: jednom rukom mahneš hrabro, drugom skloniš šta treba, i nadaš se da se publika neće setiti poslednjih deset poteza ili sto poteza u poslednjih nekoliko godina. Ali problem je što se publika – odnosno građani – više ne ponašaju kao statisti. Politički su obučeni, istrenirani kilometrima provedenim u „protočnim“ kružnim tokovima i jutarnjim kolapsima, gde imaju sasvim dovoljno vremena da shvate šta se igra i ko je kome asistirao.
Generalštab u senci. Izbori u tri opštine u senci. Zakoni u senci. Nadstrešnica u senci. Deluje kao da se država pretvorila u loše osvetljenu pozornicu na kojoj se glumci sapliću o rekvizite, ali svejedno tvrde da je scena perfektno pripremljena.
A Beograd? On se budi isto kao i uvek – sarkastičan, izgužvan i pomalo umoran od toga da ga prave budalom.
Zato, dobro jutro, Beograde!
Još jedan dan, još jedna senka. Ali i još jedan narod koji sve bolje vidi – upravo tamo gde oni misle da je mrak.
