Na Trg republike postavljen je sat. Ozbiljan gradski sat, namenjen da meri vreme jednog grada koji ionako stalno kasni. Međutim, ispostavilo se da sat ima jednu malu slabost – ne podnosi vodu.
To je zanimljivo, jer u Beogradu sve mora da podnosi vodu: trotoari, podvožnjaci, političke izjave, pa i građani. Samo sat, izgleda, ima pravo na osetljivost.
Čim je stiglo proleće i prva voda dotakla mehanizam, kazaljke su odlučile da ubrzaju. Kao da su shvatile gde su došle, pa pokušavaju da pobegnu iz vremena u kome su postavljene. Trče jedna za drugom kao na gradskoj trci – samo bez cilja.
Građani prolaze i gledaju u telefone. Sat se utrkuje sam sa sobom. Majstor dolazi češće nego turisti. I tako Beograd dobija još jedan simbol: javni sat koji meri vreme, ali ga ne podnosi.
Možda je to i najtačnija metafora grada. Vreme postoji. Samo što ga niko ne drži pod kontrolom – ni kazaljke.
