Ja sam Beograd.
Pre nego što sam postao naslov, investicija i raskrsnica, bio sam rečenica. Govorilo se u meni tiho i glasno, ali uvek sa značenjem. Ako bi neko rekao: „Kaži, dragička“, znao sam da se nešto krčka — vest, trač, istina koja još nema dokaz, ali ima svedoke.
Kod mene se nije lako prodavalo novine. Mogao si da pokušaš, ali bi te brzo presekle reči: „Pričaš mi priču“. Jer ja nisam od juče. Moje ulice pamte korake, a moji ljudi znaju grad bolje nego sopstveni džep. Nisu pali s Marsa pravo na Terazije — pali su pravo u život.
Šetalo se k’o po korzou, bez žurbe i bez plana. Važno je bilo videti i biti viđen, čuti i biti citiran. A ko je imao veze? Imao je veze k’o tramvaj — svi su znali da prolazi svuda, ali da retko gde stvarno stigne.
Kafana je kod mene bila arhiva. Kafana je sve videla. U njoj se znalo ko ima jezik k’o Dragićka, ko zna pre vremena i ko će prvi pustiti vest niz ulicu, da se kotrlja od stola do stola, od uva do uva.
Danas me slušaju manje, a snimaju više. Reči su mi kraće, ali se brže troše. Ipak, još uvek me možeš čuti. U nekoj staroj rečenici, u ironiji koja preživi vek, u osmehu koji kaže više nego obaveštenje.
Ako me pitaš ko sam — ja sam grad koji pamti kako se govorilo.
I još uvek, ponekad, znam da kažem:
Kaži, dragička.
