Pre nego što sam naučio da se vodi elektricitet kroz ulice, trolejbusi su me učili kako da budem povezan.
Ne linijama gume po asfaltu, već nevidljivim nitima koje vuku grad napred, gore, dole, levo, desno.
Oni su moje vene, kroz koje struji život, šapat, uzdah i žurba.
Trolejbusi nisu samo prevoz.
Oni su ritam mog grada, melodija između dve tramvajske zvončice, puls koji se oseća u stopalima i grudima.
Njihov zvuk – škripanje žice, tutnjava motora, ponekad psovka – znače: grad je budan.
Bez njih, ulicama bi falila povezanost, tišina bi bila preglasna.
Sećam se ljudi u kabinama.
Đaci sa rancima, radnici sa torbama, penzioneri sa čekovima u rukama.
Svi zajedno, uz zvuk struje, svi zajedno u pokretu.
Niko ne sedi predugo, niko ne žuri previše – savršena ravnoteža haosa.
Trolejbusi me uče strpljenju i fleksibilnosti.
Kad zavesa kiše zaslepi vozila, oni i dalje idu.
Kad se neki stub umori i pukne žica, oni traže novu stazu.
Kao i moj grad – nikad ne staje, uvek se prilagođava, uvek pomera.
Noću, kada lampioni svetle po mokrom asfaltu, trolejbusi postaju svetleće linije.
Poput žica koje spajaju prošlost i sadašnjost, sećanje i trenutak.
Vidim ih i znam: dok oni idu, grad diše.
Dok zvone, grad pamti da je živ.
Ja sam Beograd.
I dok god imam trolejbuse,
dok god ljudi ulaze i izlaze, smeju se i ćute, žure i staju,
znam da sam grad koji ne prestaje da bude grad.
Trolejbusi nisu samo prevoz.
Oni su živost, struja i dah mog grada.
I dok god klize po žici, ja postojim.
