Pamtiću taj dan dok me ima.
Bila je jesen 1858. godine, vetar je klizio niz moje sokake, noseći miris vlažne zemlje i dima iz avlija. Iznad mene se nadvila težina vremena – ona vrsta tišine pre velike promene, kada i kaldrma pod nogama zna da će joj koraci što dolaze biti teži, glasniji, odlučniji.
Tog jutra probudili su me ljudi. Ne topovi, ne bune, ne carevi — ljudi. Dolazili su iz svih mojih krajeva: iz varoši, iz Zerečja, sa Varoš-kapije, iz Savamale koja je rasla uz reku kao tvrdoglavo mlado stablo. Muškarci, u zimi otrpelim gunjevima, žene sa maramama preko čela, deca koja su virila iza skuta, nadajući se da će videti nešto veliko, iako nisu znala šta.
Prvi izbori za narodne poslanike. Tako su govorili.
Ja, koji sam video i dah ustanka i pad gradova, i pregovore sa sultanovim vezirima, znao sam da se danas ne bira samo čovek — bira se put. Možda prvi put u mojoj istoriji, narod je došao ne da sluša, već da govori.
Na Velikoj pijaci šuštale su glasine, kao da su trgovci ostavili meru i kantar, pa se bacili na merenje ljudi i ideja. U kafanama se sipala kafa jača nego obično, da bi umirila ruke onima koji su prvi put imali pravo da biraju, a nisu znali koliko to pravo može da košta.
A ja sam stajao tu, između njih, osjećajući kako mi se u grudima—među zidinama Kalemegdana—prvi put rađa nova reč: predstavnici. Ne kneževi, ne age, ne komesari od carevine, nego ljudi iz naroda, koji su među narodom disali isti vazduh.
Neki su gledali u izborne kutije kao u nešto sumnjivo, skoro nepoželjno, kao sanduke koji mogu da progutaju volju jednostavnog čoveka. Drugi su ih posmatrali s nadom, kao da u njima leži ključ koji će otvoriti vrata budućnosti.
A meni se dopadalo to komešanje, ta buka, taj šum od kojeg su mi se zidovi tresli lepše nego od bilo kakvih truba. Jer sam znao — koliko god gruba, nesavršena, ograničena bila, ovo je prva rečenica u knjizi mog parlamentarizma.
Bio sam grad koji uči da narod nije samo reč u ustavima, već telo koje hoda, govori, bira.
Kad je pao mrak, još su se čuli glasovi onih koji nisu hteli kući, jer su želeli da čuju rezultate, da vide da li će se njihov glas udaviti u onom mutnom, političkom talogu vremena, ili će se izdići kao jasna reč.
A ja — ja sam samo stajao, raširenih ulica i starih bedema, posmatrajući kako prvi put oni, moji ljudi, uzimaju komadić vlasti u ruke. Možda sitan, možda krhak, ali njihov.
I u tom trenu, dok je dim iz dimnjaka polako zalegao po mojim krovovima, znao sam: danas sam postao nešto više od varoši i utvrđenja.
Postao sam grad narodne volje.
