Skupština u Beogradu stoji kao monumentalna zgrada sa kupolom, stepenicama i istorijom, ali bez onoga zbog čega je podignuta – smisla. Ona je arhitektonski dokaz da narod voli da veruje u formu, čak i kada je sadržaj odavno ispražnjen. Spolja – država. Iznutra – akustična sala za monologe.
Nekada se u Skupštinu ulazilo sa strahopoštovanjem. Danas se ulazi sa pripremljenim aplauzom. Poslanici više ne predstavljaju građane, već sopstvene biografije koje nemaju diplomu ali je u nastajanju na fakultetu koji tek treba da se osnuje. Govornica je postala bina, replika je stand-up, a rasprava folklorna tačka u programu koji niko ne gleda do kraja.
U Skupštini se govori satima, a kaže se malo. Rečenice su dugačke, misli kratke, a istina strogo ograničena poslovnikom. Ko govori previše – sumnjiv je. Ko govori drugačije – nevaspitan. Ko govori iskreno – brzo nauči da to više ne radi.
Opozicija viče da bi dokazala da postoji. Vlast ćuti dok ne dobije znak da govori. Kada progovori, govori kao udžbenik koji je neko loše preveo sa jezika moći. Sve je tu: patos, patriotizam, briga za narod – osim naroda samog.
Skupština je jedino mesto u gradu gde je vreme stalo, ali su plate nastavile da se kreću. Tamo se prošlost koristi kao argument, budućnost kao pretnja, a sadašnjost kao neprijatna činjenica koju treba preskočiti. Problemi građana ulaze u salu samo kao statistika, nikada kao stvarni ljudi.
Stepenice Skupštine pamte proteste, povike, cipele i kamenje. Unutra se toga niko ne seća. Institucija ima savršenu sposobnost kolektivne amnezije. Sve što se dešava napolju tumači se kao buka, smetnja, nerazumevanje procesa. Jer proces je uvek važniji od rezultata.
Najveća tragedija Skupštine nije u onome što se u njoj govori, već u onome što se u njoj ne sme reći. Tamo se ne postavljaju pitanja koja nemaju bezbedan odgovor. A kada pitanja nestanu, nestane i smisao da se zgrada uopšte zove narodna.
Skupština danas ne donosi odluke – ona ih potvrđuje. Ne raspravlja – ona legitimiše. Ne predstavlja narod – ona ga umiruje. Kao stari radio koji stalno radi, ali više niko ne sluša šta govori.
