Zgrada u kojoj je delovao Teatar na Đumruku nalazila se u blizini današnje ulice Kralja Petra, u donjem delu varoši, na mestu gde se nekada ulazilo u grad iz pravca Dunava. Bila je to tipična carinska kuća svog vremena — niska, dugačka, ozidana čvrstim, ali jednostavnim materijalom, bez ikakvih ukrasa koji bi nagoveštavali buduću kulturnu misiju koju će dobiti.
Spoljašnji izgled
Spolja, zgrada je imala oblik izduženog pravougaonika, sa zidovima od masivnog ciglenog zida i krečenom fasadom u svetloj, gotovo beloj boji.
Krov je bio pokriven crvenim biber-crepom, karakterističnim za beogradsku arhitekturu sredine 19. veka, blago nakošen i bez ukrasa.
U prizemlju su se nalazila široka drvena vrata, dovoljno velika da kroz njih prođu i tovarne kočije — nasleđe njene prvobitne carinske uloge. Kada je zgrada pretvorena u teatar, ta ista vrata postala su ulaz za publiku. Između dva velika krila nalazila su se manja „ljudska“ vrata, kroz koja su posetioci ulazili bez otvaranja čitavog portala.
Prozori su bili skromni, s drvenim kapcima koji su se otvarali prema ulici. Noću bi kapci bili zatvoreni, a iznutra je probijalo titravo svetlo sveća, što je prolaznicima signalizovalo da je predstava u toku.
Ispred zgrade nije bilo pločnika kakve danas poznajemo — samo utabana zemlja, ponekad posuta šljunkom. U kišnim danima, čitav prilaz pretvarao se u blato, zbog čega su dame iz boljih kuća često u pratnji sluga prelazile preko drvenih daski postavljenih kao improvizovani mostići.
Unutrašnji raspored
Nekadašnja carinarnica pretvorena u pozorište imala je unutrašnji raspored koji je moreo skromnosti, ali je funkcionalno odgovarao potrebama ranog teatra.
Ulazni hol
Ulazni prostor bio je mali, gotovo tesan, zapravo nekadašnji carinski prijemni deo. Na zidovima su visila dva fenjera, a iznad vrata skromno obaveštenje — rukom ispisana tabla sa nazivom komada koji se igra te večeri.
Odatle se ulazilo u glavnu salu.
Glavna sala
Glavna prostorija bila je pravougaona, sa podom od nabijene zemlje koji je kasnije delimično obložen daskama. Duž bočnih strana nalazile su se drvene klupe, jednostavne i neudobne, ali uvek ispunjene do poslednjeg mesta.
Sala je mogla da primi oko 200 gledalaca, što je za tadašnji Beograd bio izuzetan kapacitet.
Na jednom kraju prostorije nalazila se pozornica, uzdignuta tek pola metra od tla, sastavljena od grubih dasaka postavljenih na drvene grede. Iznad nje visila je improvizovana zavesa sašivena od tamnog sukna, često krpljena. Zavesa se povlačila ručno, pomoću dva užeta koja su se protezala preko drvene grede.
Osvetljenje je bilo rešeno pomoću svećnjaka i uljanih lampi postavljenih na bočnim zidovima i rubovima pozornice. Svetlost je bila neravnomerna i bacala duboke senke, što je često služilo glumcima kao prirodan scenski efekat.
Pozornica i zakulisni prostor
Pozadi pozornice nalazio se zakulisni deo — mali, jedva odvojen zaslonom od platna. Tu su se glumci presvlačili, držali kostime, rekvizite i improvizovanu scenografiju. Često je bilo toliko malo prostora da su se glumci mimoilazili okrenuti bočno, držeći u rukama komade scenografije koje nisu smeli da oštete.
Kulise su bile izrađene od platna razapetog na drvene okvire, oslikane jednostavnim bojama: plavo za nebo, zeleno za šumu, sivo za tamnicu. Promena scene obavljala se tako što bi dvojica pomagača jednostavno okrenula platno ili ga zamenila drugim.
Zaklon od vetra i promaje nije postojao — i publika i glumci bili su navikli da se povremeno čuje lupanje vrata ili zvižduk hladnog vazduha.
Atmosfera unutrašnjosti
Uprkos skromnosti, zgrada je imala neosporan šarm. Pred početak predstave osećao se miris voska, zagrejane drvene građe i svežih boja. Čuo se žamor, zveckanje dugmadi, šuškanje haljina i povremeni kašalj.
Kada bi se zavesa povukla, prostorija bi utihnula, a mali teatar pretvarao se u svet bajki, istorije i drame — mnogo veći nego što su ga njegove skromne dimenzije omogućavale.
U celini
Zgrada Teatra na Đumruku bila je jednostavna, skromna i arhitektonski nenametljiva, ali je upravo u toj skromnosti nastala jedna od najvažnijih kulturnih sečića Beograda.
Godinama kasnije, savremenici će je opisivati kao prostor „gde je sve bilo tesno — osim duha“.
