Postoje trenuci kada narod progovori ćutanjem.
Kada se više ne veruje u reči, institucije, obećanja ni izgovore — ostaje tišina.
Ali ne ona prazna, već ona koja odzvanja iznutra, kao zvono za uzbunu.
Prvog novembra 2025. godine, u 11 časova i 52 minuta, Novi Sad je utihnuo.
Na mestu gde je godinu ranije pala nadstrešnica i ubila šesnaest ljudi, među njima troje dece, okupilo se više od sto hiljada građana.
Bez transparenata. Bez parola.
Samo ljudi, ćutanje i sećanje.
I šesnaest minuta tišine.
Ta tišina bila je duža od svake konferencije za novinare, jača od svakog govora.
U njoj su stali svi neizgovoreni „zašto“ i „ko je odgovoran“.
Jer kad institucije ne pitaju, pita ulica. A kad ni ulica više ne viče, već ćuti — to je trenutak u kojem društvo prelazi iz straha u dostojanstvo.
Neki su rekli da je to bio skup tuge.
Ali to nije bila tuga, već odbijanje da se zaboravi.
Jer zaborav je oblik pristanka.
A sećanje — i kada boli — jedini je način da se čovek ne pretvori u saučesnika.
Studenti koji su pešačili ka Novom Sadu iz svih krajeva Srbije nisu išli samo zbog šesnaest poginulih.
Oni su hodali za sve nepravde, laži, izgovore i rečenice koje počinju sa „nije do nas“.
Šesnaest dana hoda iz Novog Pazara — jedan dan za svako ime.
Šesnaest dana pretvorenih u molitvu.
Taj hod je bio čin dostojanstva, najtiši oblik pobune koji ovo društvo poznaje.
Vlast je ćutala, kao i uvek kad bi trebalo da se pogleda u ogledalo.
Vozovi su stali zbog „dojave o bombi“, nestala je voda u gradu zbog „nestanka struje“.
Sve se desilo slučajno, kao i obično.
A na pitanje o suboti, predsednik je odgovorio:
„A šta je u subotu, ima neka utakmica?“
Taj odgovor možda je najtačniji opis našeg vremena.
Zemlja u kojoj se tragedije pretvaraju u tehničke kvarove,
a saosećanje u smetnju programu.
Zato je skup u Novom Sadu bio važan.
Ne zato što će promeniti zakone ili doneti odgovore, već zato što je pokazao da postoji granica tišine.
Da se i bez parola može stajati uspravno.
Da ljudi, makar jednom godišnje, mogu da se sete da ljudski život nije fusnota u izveštaju o radovima bez dozvole.
Tišina tog dana nije bila znak pokornosti, već optužnica.
Optužnica protiv ravnodušnosti, nepravde i zaborava.
I zato je bila toliko moćna.
Kad su se uveče sveće ugasile, Novi Sad je još ćutao.
Ali to više nije bilo ćutanje iz nemoći.
Bila je to tišina koja čuva imena.
Jer u zemlji gde reči ništa ne znače, tišina postaje jedini pošten jezik.
