Kada je Laza Kostić prvi put stupio u kuću bogatog bačkog veleposednika Lazara Dunđerskog u Čeneju, bio je u šestoj deceniji života — umoran od političkih borbi, opterećen dugogodišnjim nesporazumima sa narodnim prvacima, razočaran u prijateljstva i ideale iz mladosti. U tom trenutku nije mogao ni da sluti da će jedna devojka, dvadesetogodišnja Lenka, ući u njegov život kao najsvetliji i najbolniji plamen koji će ikada poneti.
Prvi susret — susret dveju epoha
Lenka Dunđerski (1870–1895), kći Lazara Dunđerskog, bila je vaspitana u duhu evropske kulture: govorila je strane jezike, svirala klavir, pisala, čitala poeziju i bila deo onog retkog tipa mlade velmožske inteligencije u Vojvodini koji je prirodno težio umetnosti. Kostić, već poznat kao neobičan, vispren i duhovit čovek ogromne erudicije, bio je gotovo magnetski zanimljiv mladoj Lenki. Između njih nije postojala klasična, dnevna bliskost — to je bio spoj duha i uma: ona ga je slušala sa oduševljenjem, on nju gledao sa jednom čudnom, stišanom nežnošću koju nije mogao da imenuje.
Razlika od više od trideset godina za tadašnje društvo nije bila tek prepreka — bila je neprelazna provalija. Laza je to znao. I upravo tu počinje njegova unutrašnja tragedija.
Ljubav kao „nedostupna svetlost“
Kostić je bio čovek koji je razumeo i najsitnije nijanse sopstvenih emocija, ali je znao da u ovom slučaju ne sme da bude ni hrabar ni slab. Nije smeo da kaže šta oseća, niti da pobegne od onoga što je već gorelo. Prema kasnijim svedočenjima, postojala je međusobna naklonost; čak su i Dunđerski u jednom trenutku navodno bili voljni da prihvate mogući brak. Ali Laza je odbio.
Ne zato što nije voleo — nego zato što je verovao da bi razlika u godinama nju osudila na život čiji teret ona nije zaslužila. On je sebe video kao čovek koji je već mnogo toga izgubio, koji je mnogo bora nosio u duši, i koji ne sme da „skupi svetlost“ u svoje ruke. U jednom pismu je nagovestio da bi to bilo „uzeti više nego što mi pripada“.
U isto vreme, njena naklonost prema njemu nije bila dečja zaljubljenost — bila je duboka duhovna bliskost, što je njega, naviknutog da ga malo ko razume, pogađalo snažnije od svega.
Razdvajanje i tragika
Lenka se razbolela iznenada — skorbut koji je prešao u tešku anemiju — i umrla je u 25. godini, 1895. godine. Njena smrt zatekla je Lazu u zbunjenosti, u bolu koji nikada nije iskazao direktno, ali koji će postati umetnička sila kakvu nije poznavao ni u danima najvećeg stvaralačkog naboja.
Govorilo se da je posle vesti o njenoj smrti u dugim šetnjama po salašima Čeneja ostajao nem, da je izbegavao da o tome govori, da se zaklanjao iza filozofije, logike, metafizike — ali sve je to bilo bezuspešno. Bol je ostao i nikada ga nije napustio.
„Santa Maria della Salute“ — grobnica od reči
Tek deset godina posle njene smrti, u Somboru, Laza je dovršio pesmu „Santa Maria della Salute“ — delo koje je postalo najlepša i najbolnija ljubavna pesma srpskog jezika.
Pesma je mnogo više od intimnog oplakivanja. Ona je pokušaj da se razumom objasni ono što je veće od razuma — da se ljubav prevede u metafiziku, da se život i smrt pomire u jednom jedinstvenom, uzvišenom spoju. Hram Bogorodice od Zdravlja u Veneciji postaje za pesnika simbol onoga što je Lenka za njega bila: spasenje koje je kasno došlo, svetlost koju nije smeo da zadrži, ideal koji mu je bio dat kao čudo, a oduzet kao sudbina.
Kroz čitavu pesmu provlači se osećaj da je Kostić tek u smrti mogao da prihvati sopstvenu ljubav — u životu je to bilo nemoguće.
Odnos koji nije bio telesan, ali jeste sudbinski
Istoričari književnosti složni su u jednom: Laza i Lenka nisu imali romansu u spoljašnjem smislu. Njihov odnos nije bio telesan, nije bio „ljubavna veza“ u profanom značenju. Ali kao duhovna veza, kao iskra koja u književnosti postaje večnost, ona je bila jedna od najsnažnijih u našoj kulturi.
Laza je Lenku nosio kao ideal — i kao ranu.
Lenka je Lazi donela ono što je smatrao da mu život duguje, a život mu je to dao onda kada više nije mogao da ga zadrži.
Epilog
Do kraja života, Laza Kostić o Lenki nije govorio mnogo, ali je o njoj sve rekao jednom pesmom.
I možda je to najveća istina o njihovom odnosu:
da je sve što je izgovoreno prošlo, a sve što nije — ostalo večno.
