U Beograd se uvek dolazilo. Razlika je u tome što se nekada dolazilo da bi se ostalo, a danas se dolazi da bi se uzelo. Grad je nekada bio cilj. Danas je sredstvo.
Oni koji su došli ranije, dolazili su sa merom. Učili su grad, njegove ulice, tišine i navike. Prvo su slušali, pa tek onda govorili. Beograd ih je menjao sporije nego oni njega, i baš u toj sporosti nastajalo je pripadanje.
Oni koji dolaze danas dolaze spremni. Sa stavom, planom i očekivanjem da se grad prilagodi njima. Ne pitaju gde su došli, nego šta tu ima. Ne uče grad — oni ga koriste. Beograd za njih nije dom, već platforma.
A oni koji su ostali? Oni su najtiši. Ne nose zastave, ne viču „mi smo pravi“, ne brane se poreklom. Oni samo pamte. Pamte kako se negde čekalo, kako se negde prolazilo, kako se negde ćutalo. Njihova prednost nije u tome što su tu duže, već što grad u njima još uvek ima kontinuitet.
Paradoks je da su „došli“ danas glasniji od onih koji su ostali. Oni imaju energiju osvajanja, dok ovi drugi imaju umor pamćenja. Grad, naravno, sluša glasnije. Uvek je slušao.
Beograd se zato menja ne zato što ljudi dolaze, već zato što oni koji ostaju nemaju više gde da ostanu. Njihova mesta postaju lokacije, njihove navike prepreke, njihova sećanja smetnja razvoju.
Ali Beograd još uvek stoji na njima. Na onima koji ne pitaju gde je parking, nego gde je hlad. Koji ne pitaju šta je novo, nego šta je preživelo. Oni ne brane grad — oni ga nose.
I zato razlika nije između došlih i ostalih, već između onih koji su prošli kroz Beograd i onih kroz koje je Beograd prošao.
A takvi se ne prepoznaju po adresi.
Prepoznaju se po načinu na koji zatvaraju vrata.
