Istorija medicine predstavlja dugu borbu čoveka protiv bolesti i pokušaj razumevanja sopstvenog tela.
U starom Egiptu lekari su već oko 2000. godine p.n.e. proučavali povrede i bolesti. Grčki lekar Hipokrat (oko 460–370. p.n.e.) smatra se „ocem medicine“ jer je bolesti pokušao da objasni prirodnim uzrocima, a ne samo natprirodnim silama.
Tokom srednjeg veka medicinsko znanje se razvijalo u islamskom svetu. Lekar Ibn Sina (980–1037), poznat i kao Avicena, napisao je „Kanon medicine“, delo koje je vekovima korišćeno u evropskim školama.
Veliki napredak dolazi u 19. veku. Luj Paster razvija teoriju mikroorganizama i vakcinu protiv besnila, dok Džozef Lister uvodi antiseptičke metode u hirurgiju.
Početkom 20. veka Aleksandar Fleming 1928. godine otkriva penicilin, prvi široko korišćeni antibiotik.
Razvoj medicine promenio je prosečan životni vek ljudi i omogućio lečenje bolesti koje su nekada bile smrtonosne.
