Danas gotovo da nema vozača u Beogradu koji nije prošao preko Slavije. Međutim, do pre nešto više od 140 godina ovde nije bilo ni trga, ni kružnog toka, ni zgrada.
Na prostoru današnje Slavije nalazila se močvarna dolina poznata kao Simićev majur, u vlasništvu političara i trgovca Franje Simića.
Veliki preokret dogodio se 1880. godine, kada škotski trgovac i humanitarac Frensis Mekenzi (Francis Mackenzie) kupuje veliki deo zemljišta.
Mekenzi isušuje močvaru, parceliše zemljište, trasira nove ulice i prodaje placeve za izgradnju kuća. Zbog toga ga istoričari često nazivaju jednim od najvećih urbanista Beograda, iako po struci nije bio arhitekta.
Novi trg dobija ime Slavija, po istoimenom hotelu koji je Mekenzi otvorio krajem 19. veka.
Početkom 20. veka Slavija postaje važna saobraćajna tačka jer se ovde ukrštaju putevi prema Vračaru, Neimaru, Autokomandi, centru grada i Senjaku.
Nakon Drugog svetskog rata trg dobija naziv Trg Dimitrija Tucovića, a 1949. godine na sredini trga podignut je njegov spomenik.
Ime Slavija vraćeno je 2004. godine, dok je spomenik Dimitriju Tucoviću 2016. godine premešten na plato ispred Narodne banke Srbije.
Velika rekonstrukcija trga završena je 2017. godine, kada je izgrađena moderna muzička fontana koja je postala jedno od novih obeležja ovog prostora.
Iako je mnogima sinonim za gužvu i saobraćajne čepove, Slavija je mnogo više od kružnog toka. Ona predstavlja mesto na kojem se već više od jednog veka ukrštaju gotovo svi važni pravci razvoja Beograda – geografski, saobraćajno i istorijski.
