Danas je plato ispred Crkve Svetog Marka jedno od najprepoznatljivijih mesta u centru Beograda. Okupljalište građana, šetača i turista, teško odaje utisak da je upravo ovde decenijama kucalo srce drumskog saobraćaja prestonice. Malo je poznato da je u prvim godinama nakon Drugog svetskog rata upravo na Tašmajdanu bila smeštena glavna međugradska autobuska stanica Beograda.
Nakon oslobođenja Beograda u oktobru 1944. godine grad je bio teško razoren. Obnova infrastrukture bila je jedan od najvećih izazova novih vlasti, a železnički i drumski saobraćaj morali su što pre da budu osposobljeni. U vreme kada Beograd još nije imao namenski izgrađenu centralnu autobusku stanicu, međugradski autobusi polazili su sa platoa ispred Crkve Svetog Marka na Tašmajdanu.
Stanica je bila veoma skromna. Nije imala perone u današnjem smislu te reči, već jednostavnu staničnu zgradu – prizemni objekat sa blagim kosim krovom ispred kojeg su se okupljali putnici čekajući polazak. Autobusi su pristizali i odlazili direktno sa prostora ispred zgrade, dok su prtljag i karte često bili organizovani na daleko jednostavniji način nego što to danas možemo da zamislimo.
Fotografije iz 1949. godine svedoče o živopisnoj atmosferi tadašnje stanice. Ispred Crkve Svetog Marka mogli su se videti autobusi različitih prevoznika, putnici sa koferima, torbama i zavežljajima, kao i brojni građani koji su ispraćali ili dočekivali svoje najbliže. Za mnoge stanovnike Srbije upravo je Tašmajdan predstavljao prvi susret sa glavnim gradom.
Tokom pedesetih godina autobuski saobraćaj ubrzano je rastao. Sve veći broj linija povezivao je Beograd sa gradovima širom Srbije i tadašnje Jugoslavije. Ipak, nisu sve linije polazile sa Tašmajdana. Pojedine destinacije koristile su druga gradska polazišta – autobusi za Valjevo, Lazarevac i Zvornik polazili su sa Zelenog venca, za Avalu sa Slavije, dok su linije za Grocku i Smederevo koristile prostor Trga Nikole Pašića. Uprkos tome, stanica na Tašmajdanu predstavljala je glavno središte međugradskog autobuskog saobraćaja u Beogradu.
Kako je broj putnika iz godine u godinu rastao, postalo je jasno da improvizovana stanica više ne može da zadovolji potrebe grada koji se ubrzano razvijao. Zato je početkom šezdesetih godina doneta odluka o izgradnji savremene autobuske stanice u Karađorđevoj ulici, u neposrednoj blizini Glavne železničke stanice.
Nova Beogradska autobuska stanica svečano je otvorena 3. marta 1966. godine. Njeno puštanje u rad označilo je kraj jedne epohe i preseljenje glavnog međugradskog autobuskog saobraćaja sa Tašmajdana na Savski venac. Nova stanica raspolagala je desetinama perona i znatno boljim uslovima za putnike, što je predstavljalo veliki iskorak u razvoju drumskog saobraćaja prestonice.
Danas gotovo ništa ne podseća da su se upravo ispred Crkve Svetog Marka nekada formirali redovi autobusa koji su povezivali Beograd sa gotovo svim krajevima zemlje. Ostale su tek retke fotografije i sećanja savremenika, kao podsetnik na vreme kada je Tašmajdan bio mnogo više od gradskog parka – bio je kapija kroz koju su hiljade putnika svakodnevno ulazile u Beograd ili ga napuštale.
Istorija Beograda često je skrivena na mestima pored kojih prolazimo svakoga dana. Plato ispred Crkve Svetog Marka jedan je od najboljih primera kako običan gradski prostor može da sačuva uspomenu na jedno sasvim drugačije lice prestonice – vreme kada su se upravo odatle otvarali svi putevi ka Srbiji i tadašnjoj Jugoslaviji.
