Tokom pedesetih godina Beograd je počeo da menja svoje lice brže nego ikada ranije. Posleratna obnova prerasla je u snažan urbani razvoj. Broj stanovnika je rastao, grad se širio prema novim naseljima, a veze između prestonice i drugih gradova Srbije i Jugoslavije postajale su sve intenzivnije.
Sa tim promenama rastao je i značaj autobuskog saobraćaja.
Ono što je neposredno nakon Drugog svetskog rata bilo dovoljno za grad koji se tek oporavljao od razaranja, početkom šezdesetih više nije moglo da zadovolji potrebe velike prestonice. Tašmajdan je postao tesan. Autobusi su pristizali i odlazili tokom celog dana, prostor ispred Crkve Svetog Marka više nije mogao da primi sve veći broj vozila i putnika, a organizacija saobraćaja postajala je sve složenija.
Beograd je tada već imao više od 600.000 stanovnika i ubrzano se razvijao kao politički, privredni i kulturni centar tadašnje Jugoslavije. Sve više ljudi dolazilo je u prestonicu zbog posla, školovanja, lečenja ili trgovine. Autobuske linije povezivale su Beograd sa gotovo svim većim gradovima zemlje, od unutrašnjosti Srbije do republika tadašnje federacije.
Postalo je jasno da gradu nije potrebno privremeno rešenje, već prava centralna autobuska stanica.
Izbor lokacije bio je od posebnog značaja. Nova stanica trebalo je da bude dobro povezana sa svim delovima grada i da se nalazi u blizini drugih vidova saobraćaja. Zato je izabrana Karađorđeva ulica, u neposrednoj blizini Glavne železničke stanice i Savskog pristaništa.
Time je stvoren veliki saobraćajni kompleks u kojem su se povezivali železnički, autobuski i rečni saobraćaj.
Izgradnja nove Beogradske autobuske stanice predstavljala je veliki infrastrukturni projekat za tadašnji grad. Nije se gradila samo zgrada za autobuse, već potpuno novi sistem organizacije putovanja – sa peronima, čekaonicama, blagajnama, prostorima za prtljag i službama koje su omogućavale da veliki broj putnika svakodnevno prolazi kroz stanicu.
Nova Beogradska autobuska stanica svečano je otvorena 3. marta 1966. godine.
Tog trenutka završena je jedna era beogradskog saobraćaja. Autobusi su napustili Tašmajdan, a Karađorđeva ulica postala je nova polazna tačka za putnike koji su odlazili iz Beograda.
Za mnoge građane nova stanica bila je simbol modernog vremena. U poređenju sa skromnim tašmajdanskim polazištem, nova zgrada predstavljala je veliki korak napred. Putnici više nisu čekali autobuse na otvorenom prostoru, već su imali organizovanu čekaonicu, jasne informacije o polascima i uređeno mesto za početak putovanja.
Međutim, promena nije značila da je Tašmajdan zaboravljen.
Decenijama su stariji Beograđani upravo po tom mestu pamtili svoje prvo putovanje autobusom. Za mnoge je Taš bio mesto rastanaka i susreta – mesto gde su ispraćali članove porodice koji su odlazili u druge gradove, ali i gde su prvi put stizali u veliki Beograd.
Preseljenjem autobuske stanice u Karađorđevu ulicu grad je dobio ono što mu je bilo potrebno – moderan saobraćajni centar. Ali je izgubio jednu neobičnu gradsku sliku: autobuse parkirane ispred Crkve Svetog Marka, putnike sa koferima na tašmajdanskom platou i jednu epohu kada je Beograd još uvek imao drugačiji ritam putovanja.
Istorija jedne autobuske stanice zapravo je istorija promena samog grada. Od skromnog posleratnog polazišta do velike moderne stanice, razvoj autobuskog saobraćaja pratio je razvoj Beograda – njegov rast, širenje i potrebu da bude povezan sa svetom oko sebe.
