Grad najavljuje javni akvarijum. Kažu – edukacija, turizam, razvoj. Uvek te tri reči, kao sveto trojstvo urbanizma. Kad god ne znaš šta ćeš sa parkom, ti mu dodaš staklo i vodu.
Biće to mesto gde će ribe mirno plivati, dok građani spolja gledaju kroz providni zid. Simbolika je, verovatno, slučajna. Unutra kontrolisani uslovi, filtrirana voda, tačno određena temperatura. Napolju – promenljiva klima i stalna promaja.
U gradu koji nema dovoljno mesta za decu, pse i drveće, naći će se mesta za ajkule. Jer ajkule bolje izgledaju na renderu. Park je dosadan – zelen, ravan, slobodan. Akvarijum je spektakl. A spektakl se lakše prodaje od hlada.
Reći će: „To je investicija u budućnost.“ Budućnost uvek dobro zvuči kad se seče sadašnjost. Dok raspravljamo o tome da li će ulaznica biti 500 ili 800 dinara, niko ne pita koliko košta prostor koji više nikada neće biti park.
Najlepše u svemu je reč „javni“. Javnost će finansirati, javnost će gledati, javnost će komentarisati. A odluka je, naravno, već otplivala.
Možda je akvarijum savršena metafora grada. Mi spolja gledamo unutra, oni unutra gledaju kroz nas. Sve je transparentno. Samo voda nije ista za sve.
