Pre nego što sam naučio da se ponosim samim sobom, Terazije su me učile kako da stojim.
Ne mirno, ne veličanstveno — nego stabilno.
Da primim udarce vremena i koraka, da podnesem sve što pada i prolazi.
Terazije nisu ulice.
One su raspored snova i strasti, mirisa kafe i para iz šahtova.
Mesto gde se sudaraju brzine: tramvaji, taksiji, ljudi koji žure i oni koji ne znaju za žurbu.
Gde grad uči da balansira, a ljudi da žive.
Na Terazijama sam prvi put video Beograd kao orkestar.
Zvukovi su različiti, a ipak složni.
Koraci po kaldrmi, gume po asfaltu, zveckanje trolejbusa, smeh dece, psovke vozača.
Sve je to melodija koju samo grad zna da komponuje.
Tu sam video ljude kako postaju deo mene.
Jedan stari čovek sedi na klupi i podseća na vremena kad je trg bio mesto susreta, a ne prolaska.
Mlada devojka žuri s papirima i telefonom, dok joj kaput leti kao zastava.
Turisti prave fotografije, ali ja ih gledam kako bi ih videli ljudi koji će ovde ostati.
Terazije uvek uče strpljenju.
Nije važno koliko je širok trg, koliko visoke zgrade ga okružuju, koliko svetla blješti.
Važno je da znaš gde stojiš.
Da znaš kada da kreneš, kada da sačekaš, kada da pustiš sve da teče.
Uveče, kada lampioni bacaju svetlo na kaldrmu, ja postajem tih.
Uspavam se u sopstvenoj istoriji i svedočim kako grad diše kroz svetla, senke, prolaznike i tramvaje.
Sve te male priče grade moju dušu, čineći me Beogradom koji nisam mogao da zamislim kao dete.
Ja sam Beograd.
I dok god imam Terazije — mesto gde sve dolazi i sve odlazi,
gdde brzina susreće mir, a prošlost sadašnjost —
znam da stojim čvrsto, baš kao trg koji nikada ne spava.
