Ne tražite me samo u imenima ulica i brojevima zgrada — ja živim u uglovima. Jedan od mojih najupornijih stoji na uglu Terazija i Balkanske ulice. Tamo sam se početkom dvadesetog veka obukao u zelenu secesiju i nazvao se Palata Rosija, a kasnije — Hotel Moskva.
Počeo sam da se gradim u proleće 1905. godine, kada sam još bio mlad grad sa velikim ambicijama. Nacrtao me je Jovan Ilkić, zajedno sa arhitektama iz Sankt Peterburga, jer sam tada već gledao ka svetu. Nisam podizao običnu kuću — podigao sam najveću privatnu zgradu u Kraljevini Srbiji, sedište moćnog osiguravajućeg društva Rosija.
U meni je tada bilo svega što jedan grad želi da pokaže o sebi: kancelarije, stanovi za rentu, kafana, restoran i hotel. Hotel je bio moj ponos — najveći u Beogradu, sa pedeset kreveta i sobama raspoređenim na sva tri sprata. Bio sam mlad, samouveren i siguran da pripadam velikim gradovima.
Svečano sam se otvorio 14. januara 1908. godine, na srpsku Novu godinu. Beograd je tog dana govorio muzikom. Dvorski orkestar je svirao, a kralj Petar I Karađorđević lično je otvorio Palatu Rosiju sa gostionicom Moskva. Tri dana kasnije, 17. januara, ponovo sam se okupio — koncert Kraljeve garde ispunio je moje sale i potvrdio da sam postao mesto državne i gradske scene.
U mojim prostorijama radile su kancelarije beogradske filijale osiguravajućeg društva Rosija, sa Svetozarom Vukadinovićem na čelu. U isto vreme, u meni se jelo, razgovaralo, iznajmljivalo, pregovaralo. Ja sam, kao i uvek, umeo da spojim novac, politiku i svakodnevni život pod istim krovom.
- februara 1910. godine, u meni je osnovan Srpski olimpijski klub. Beograd je tada odlučio da ne bude samo prestonica, već i takmičar među narodima. Učio sam da trčim, skačem i gledam dalje od svojih granica.
Dočekao sam i rat. U aprilu 1941. godine bio sam ranjen bombardovanjem. Zidovi su popucali, ali nisam pao. Beograd nikada ne pada — samo pamti i nastavlja.
U istoj zgradi, 1. oktobra 1923. godine, otvorio sam i prvi šalter Poštanske štedionice. Dok su jedni u meni ostavljali kofere, drugi su ostavljali štednju. Ja sam čuvao i poverenje i prolaznost.
Vreme me je menjalo, ali me nije izbrisalo. Obnovio sam se od 2009. do 2013. godine, pažljivo, da zadržim lice, a promenim iznutra. Danas sam jedini hotel u Beogradu sa dupleks sobama — jer Beograd uvek mora da ima nešto svoje, nešto što se pamti.
I dalje stojim na istom uglu. Gledam kako se Terazije šire, a Balkanska spušta u moj stomak. U mom holu se i dalje susreću jezici, u mom kafeu razgovori, u mojim zidovima se taloži vreme.
Ja Beograd.
A Hotel Moskva je jedno od mojih dugih sećanja koje i dalje diše.
Aleksandar od Beograda
