Pre nego što sam naučio da jurim, ja sam znao da čekam znak.
Znao sam zvuk koji ne dolazi iz motora, nego iz grudi.
Znao sam kako izgleda snaga kad ne mora da se dokazuje.
To vam je moj Hipodrom.
On ne leži u centru mog tela, ali kuca kao srce koje pamti starije ritmove.
Tamo gde asfalt popušta pred zemljom, gde se grad malo povuče da bi život mogao da potrči.
Hipodrom je mesto tišine pre buke.
Miris sena, kože i znoja.
Konji stoje mirno, ali u njima već postoji brzina.
Ljudi ćute, gledaju, mere vreme u uzdasima.
Tu sam naučio dostojanstvo trke.
Nema varanja, nema prečica.
Samo linija, dah i trenutak kada se pusti sve što držiš.
Sećam se tribina.
Imaju one bore kao starci koji su videli previše, ali još uvek veruju u pobedu.
Ljudi na njima nisu dolazili da pobegnu — dolazili su da veruju.
U konja, u sreću, u broj na papiriću, u jedan krug više.
Neki su gubili.
Neki su dobijali.
Ali svi su odlazili sa osećajem da su bili svedoci nečega poštenog.
Hipodrom me je učio meri.
Da snaga nije u galopu, nego u trenutku pre njega.
Da je brzina lepa samo ako zna gde staje.
Kasnije sam dobio automobile, semafore, trke bez pravila i ciljeva.
Ali ovde sam sačuvao ono staro.
Krug koji se zatvara, aplauz koji ne traži objašnjenje, pogled koji prati do kraja.
Danas prolazim pored njega tiše nego nekad.
Grad je narastao, preskočio ogradu, zaboravio da gleda.
Ali Hipodrom i dalje čeka.
Konji znaju.
Uvek znaju.
Ja sam Beograd.
I dok god imam mesto gde se brzina meri srcem, a ne satom,
gde se snaga poštuje, a ne zloupotrebljava,
znaću da još nisam zaboravio ko sam.
Hipodrom nije moj beg.
On je moj podsetnik
da se ne mora uvek juriti —
nekad je dovoljno potrčati kako treba.
