I dobro jutro svima koji još uvek imaju hrabrosti da zakorače u gradski autobus – taj safari, tu urbanu verziju prirodnog odabira gde preživljavaju najbrži, najspretniji i oni sa najmanje iluzija.
Kakav vam je put danas?
Nisam vas pitao slučajno – znam da vas niko nije pitao godinama. Dok god se autobusi nekako kotrljaju, dok god se vrata nekako zatvaraju (ponekad i otvore), a dok god vas neki čudan vetar nosi od prednjih ka zadnjim vratima, smatra se da je sve to deo folklora. Beogradskog, naravno. Onog prepoznatljivog, po kojem nas turisti pamte, a mi se pravimo da je sve u redu jer nemamo vremena da se zadržimo – kasnimo na posao.
Da li se osećate bezbedno?
Naravno da ne. Ali ko još ima luksuz da se oseća bezbedno? Ovde ste putnik samo na papiru. U praksi ste tovar peska, samo što pesak ima više prostora, bolje uslove i bar zna gde će da završi.
„Meni je super.“
Kažu neki optimisti koji i volea teleportaciju. Uđete na prednja vrata, a kod treće stanice ste već na zadnjim vratima, i nemate pojma kako. Niste ni primetili trenutak kada vas je zamah volanom i „bolji“ gas pretvorio u jedrilicu bez krila. Mišići bole na mestima za koja niste znali da postoje. Čvoruge niču kao pečurke posle kiše. I sve to dok pokušavate da se setite da li ste uopšte ušli u pravi autobus.
Ruta? Kakva ruta?
Ako imate jak želudac, možete da pogađate. Nekad je to zvanična linija, nekad je to improvizovana trasa, a nekad vozač ima inspiraciju. Ako se radovi poklope s njegovom kreativnošću – pa to je bingo. To je avantura. Jutarnji adrenalinski šou. Ili, kako bi neko nazvao: „Beograd za pet zvezdica – ali samo ako vam je omiljeni žanr haos“.
Bitno je da uvek stignete.
Do cilja? Možda.
Iscrpljeni? Svakako.
Sa iskustvom koje nećete zaboraviti? Apsolutno.
Od prvih do zadnjih vrata i nazad – mentalno, fizički i emotivno.
Jer gradski prevoz nije usluga.
On je – priča.
Svakog jutra nova, svakog dana sve ista.
Dobro jutro Beograde!
