Dobro jutro, Beograde. U ovom gradu istorijske zgrade prolaze isto što i građani kod lekara. Ne ruše ih odmah. Vode ih od šaltera do šaltera. Od komisije do komisije. Od ispitivanja do ispitivanja. Dok same ne izdahnu.
Zgrada dođe na pregled – fasada otpada, krov prokišnjava, temelji stenju. Ali dijagnoza se ne daje. Fali još jedan papir. Još jedno mišljenje. Još jedan elaborat. Vratite se sledećeg meseca. Ako preživite zimu.
Ako se uruši – niko nije kriv. Prošla je proceduru. Bila je u sistemu. Čekala je red.
Kao i građani.
Istorija Beograda danas leži na hodnicima administracije, sa kartonom u ruci, dok se iza zatvorenih vrata raspravlja da li se uopšte isplati lečiti je. Terapija postoji, ali nije isplativa. Lakše je pustiti da stanje „prirodno evoluira“.
U prevodu: da se sruši samo.
Zgrade koje su preživele ratove, režime i bombardovanja sada gube bitku sa formularima. Ne zato što su slabe, već zato što je sistem naučio kako da ne pomogne, a da formalno bude nevin.
Kad zid konačno padne, sledi saopštenje:
„Objekat je bio u lošem stanju.“
Naravno da je bio. Godinama je čekao ispred zatvorenih vrata.
Dobro jutro, Beograde! Grad u kojem se istorija ne ruši – ona se vodi na beskrajne preglede dok sama ne odustane. A onda se konstatuje smrt, bez lečenja i bez savesti.
