Đorđe Sebastijan Roš (Beograd, 20. avgust 1896 – Nea Roda, Grčka, 3. mart 1977) bio je srpski oficir, ratnik, jedan od pionira srpskog vazduhoplovstva, preduzetnik, diplomata, kolekcionar i veliki dobrotvor, poznat i po svom višedecenijskom zalaganju za očuvanje srpske kulturne i duhovne baštine. Njegov život obuhvatio je gotovo čitavu burnu istoriju Srbije i Jugoslavije u prvoj polovini XX veka: učestvovao je u Balkanskim ratovima, borio se u Prvom svetskom ratu i bio teško ranjen u odbrani Beograda 1915. godine, a između dva svetska rata razvio je uspešnu poslovnu i diplomatsku karijeru. Posebno mesto u njegovom kasnijem životu zauzima manastir Hilandar, čijoj je obnovi posvetio poslednje decenije života.
Poreklo i porodica
Đorđe Roš rođen je 20. avgusta 1896. godine u Beogradu. Njegov otac Sebastijan Roš bio je stručnjak za izgradnju železničkih pruga i poreklom iz nemačko-slovenačkog srednjoevropskog prostora, a u Srbiju je došao kao stručnjak u vreme razvoja moderne železničke infrastrukture. Porodica se trajno nastanila u Beogradu i postala deo gradskog privrednog i društvenog života.
Rošovo poreklo bilo je složeno, kao i kod mnogih porodica koje su se u Srbiju doseljavale tokom XIX veka. Uprkos nemačkom poreklu po ocu, porodica je prihvatila srpsku sredinu, a Sebastijan Roš prešao je u pravoslavlje. Đorđe je tokom života svoju pripadnost Srbiji i srpskoj kulturnoj tradiciji iskazivao veoma snažno, naročito kroz vojnu službu i kasnije kroz dobrotvorni rad.
Balkanski ratovi i vojni poziv
Još kao učenik Realne gimnazije Đorđe Roš se prijavio kao dobrovoljac u Drugom balkanskom ratu 1913. godine. Posle toga je nastavio vojno obrazovanje i postao pitomac Niže škole Vojne akademije. Njegova vojnička karijera započela je u vremenu kada je Srbija, posle Balkanskih ratova, bila jedna od najdinamičnijih država Balkana, ali je već naredne godine ušla u najveći sukob dotadašnje evropske istorije.
Odbrana Beograda 1915.
Najdramatičniji trenutak njegove vojne karijere bila je odbrana Beograda 1915. godine.
Tokom napada austrougarskih i nemačkih snaga na srpsku prestonicu, Roš je učestvovao u borbama na Dunavskom keju u sastavu jedinica koje su branile Beograd. U protivnapadu srpskih branilaca bio je teško ranjen. Prema sačuvanim svedočenjima, zadobio je veoma teške povrede i zarobljen je nakon što je prebačen u vojnu bolnicu.
Roš je kasnije u svojim memoarima ostavio svedočanstvo o tim događajima. Njegovo ime povezano je i sa čuvenim govorom koji se tradicionalno pripisuje majoru Dragutinu Gavriloviću pred juriš branilaca Beograda.
Međutim, upravo kod ovog dela njegove biografije potrebno je napraviti istorijsku razliku između tradicije, memoarskih zapisa i kasnije istoriografske provere. Pojedini izvori navode da je Roš upravo u svojim kasnijim sećanjima zabeležio verziju tog govora, dok su pojedini istoričari ukazivali na mogućnost da je govor u poznatom obliku kasnije oblikovan ili čak delimično konstruisan.
To, međutim, ne dovodi u pitanje činjenicu da je Roš bio učesnik borbi za Beograd i da je u njima teško ranjen.
Zarobljeništvo i povratak u rat
Posle ranjavanja Roš je dospeo u austrougarsko zarobljeništvo. Jedno vreme proveo je u logoru na teritoriji tadašnje Austro-Ugarske, a 1917. godine je razmenjen.
Posle izlaska iz zarobljeništva pridružio se srpskim snagama i stigao na Solunski front. Tamo se njegov životni put promenio na način koji će odrediti njegovu kasniju karijeru: uključio se u razvoj vojnog vazduhoplovstva i postao jedan od pionira srpskog vazduhoplovstva.
Pionir vazduhoplovstva
Roš je pripadao prvoj generaciji srpskih vojnih pilota. Posle iskustva stečenog tokom Prvog svetskog rata nastavio je da se bavi vazduhoplovstvom i u mirnodopskom periodu.
Njegova generacija pripadala je vremenu kada je avion od tehnološke novotarije postajao jedan od najvažnijih instrumenata modernog ratovanja, ali i simbol nove epohe. Roš je pripadao ljudima koji su tu promenu neposredno doživeli.
Vojno iskustvo, pilotska obuka i kontakti sa evropskim sredinama kasnije su mu omogućili da se kreće između različitih oblasti — vojske, privrede, diplomatije i međunarodnih odnosa.
Poslovna karijera
Posle Prvog svetskog rata Roš se uključio u privredni život Beograda. Sa bratom Dušanom Rošem osnovao je kompaniju „Eksport-Import Roš“, koja je poslovala u međunarodnoj trgovini i predstavljala strane industrijske kompanije na jugoslovenskom tržištu.
Braća Roš stekla su značajan položaj u poslovnom životu Kraljevine Jugoslavije. Đorđe je, pored poslovnih aktivnosti, održavao široke kontakte sa diplomatskim i političkim krugovima.
Njegova poslovna karijera bila je značajna i zbog toga što mu je omogućila finansijsku nezavisnost, koju je kasnije koristio za dobrotvorne i kulturne projekte.
Počasni konzul Norveške
Roš je bio povezan i sa norveškom diplomatijom. Godine 1927. postavljen je za generalnog počasnog konzula Kraljevine Norveške u Beogradu.
Njegov brak sa Norvežankom Ostom dodatno je povezivao njegovu porodicu sa Norveškom. Imali su četvoro dece, tri ćerke i sina.
Diplomatska funkcija dodatno je proširila njegov međunarodni krug poznanstava i omogućila mu kontakte koji će kasnije imati značaja i u njegovom radu na očuvanju srpske kulturne baštine.
Dobrotvorni rad i obnova Gračanice
Jedan od najvažnijih segmenata Rošovog života između dva svetska rata bilo je njegovo mecenstvo i pomaganje srpskih crkava i manastira.
Posebno je značajna njegova pomoć manastiru Gračanica, čiju je obnovu finansirao u periodu od 1935. do 1939. godine. Radovi su obuhvatili obnovu kompleksa i nastojanje da se očuva jedno od najvažnijih dela srpske srednjovekovne arhitekture i duhovnosti.
Roš nije bio samo privatni dobrotvor koji je povremeno davao novac. Njegov odnos prema kulturnoj baštini bio je deo šire ideje o očuvanju srpskog istorijskog i duhovnog nasleđa.
U tome će se kasnije posebno istaći njegov rad na Hilandaru.
Drugi svetski rat
Rošova biografija tokom Drugog svetskog rata predstavlja složen i kontroverzan deo njegove istorije.
Nakon vojnog puča 27. marta 1941. godine bio je angažovan od strane generala Dušana Simovića i Borivoja Mirkovića, a pred početak okupacije upućen je u Zagreb. Ubrzo se vratio u Beograd.
Međutim, njegovi poslovni i politički kontakti tokom rata kasnije su postali predmet ozbiljnih optužbi. Njegova firma bila je povezana sa nemačkom privredom, a postoje navodi o njegovim vezama sa pojedincima iz nemačkih okupacionih struktura i sa Kostom Pećancem.
Pojedini izvori tvrde da je preko firme braće Roš išao novac namenjen Pećančevim četnicima, koji su tokom okupacije sarađivali sa nemačkim vlastima. Drugi izvori daju drugačiji naglasak njegovoj ulozi i biografiji.
Zbog toga se Rošova ratna biografija ne može svesti na jednostavnu sliku „heroja bez mrlje“, niti je ozbiljno istorijsko pisanje može prećutati. Njegova uloga u Drugom svetskom ratu ostaje jedan od najspornijih aspekata njegovog života i zahteva razlikovanje dokumentovanih činjenica od kasnijih političkih i emigrantskih tumačenja.
Odlazak iz Jugoslavije
Pred kraj Drugog svetskog rata Roš je sa porodicom napustio Jugoslaviju. Posle rata nije se vratio u zemlju.
Njegova porodica našla se u emigraciji, a Roš je tokom narednih godina živeo u različitim evropskim sredinama. Godine 1949. dospeo je u Buenos Ajres, gde se nalazio veliki broj jugoslovenskih emigranata. Posle pada Peronove vlasti ponovo se vratio u Evropu.
Tako je čovek koji je rođen u Beogradu i koji je u mladosti branio taj grad ostatak života proveo izvan Jugoslavije.
Hilandar
Najznačajnije poglavlje Rošovog života posle Drugog svetskog rata vezano je za manastir Hilandar na Svetoj Gori.
Kada je početkom šezdesetih godina prvi put posetio Hilandar, zatekao je manastir u veoma lošem stanju. Stari objekti, posebno drvene konstrukcije i krovovi, bili su ugroženi, a mogućnosti samog manastira da finansira velike radove bile su ograničene.
Roš je odlučio da pokrene široku akciju obnove.
Od tog trenutka Hilandar postaje jedna od glavnih životnih preokupacija čoveka koji je već prošao kroz vojsku, rat, poslovni život, diplomatiju i emigraciju.
Tokom šezdesetih godina sve više vremena provodio je u Grčkoj, prikupljajući sredstva i povezujući ljude koji su mogli da pomognu obnovi.
Obnova Hilandara
Roš je osnovao i podržavao organizovanje aktivnosti usmerenih na obnovu Hilandara. Njegov doprinos nije se sastojao samo u ličnom finansiranju. On je pokušavao da od obnove napravi međunarodni poduhvat i da za nju pridobije srpske emigrantske krugove, bogate pojedince i ljude iz različitih zemalja.
Njegova aktivnost doprinela je prikupljanju značajnih sredstava i pokretanju radova kojima je zaustavljeno dalje propadanje pojedinih delova manastirskog kompleksa.
Za Roša je Hilandar bio mnogo više od istorijskog spomenika. Posmatrao ga je kao jedan od ključnih simbola srpskog duhovnog i kulturnog identiteta.
Upravo zato je poslednje godine života želeo da provede u njegovoj blizini.
Život u Grčkoj
Od sedamdesetih godina Roš je sve više vremena provodio u Grčkoj, u Uranopolisu, mestu na granici sa Svetom Gorom.
Godine 1974. tamo se konačno nastanio. Njegov život tada je bio gotovo potpuno posvećen Hilandaru, njegovoj obnovi i očuvanju srpske baštine.
Roš je u tom periodu postao jedna od najpoznatijih ličnosti povezanih sa obnovom Hilandara u srpskoj emigraciji.
Poslednja želja i sahrana
Đorđe Roš je želeo da nakon smrti bude sahranjen u manastiru Rakovica, u porodičnoj grobnici, pored svojih roditelja. Međutim, tadašnje jugoslovenske socijalističke vlasti nisu pokazale razumevanje za njegovu želju, pa mu nije bilo omogućeno da bude sahranjen u porodičnoj grobnici u Rakovici.
Roš je poslednje godine života bio posebno vezan za manastir Hilandar, čijoj je obnovi posvetio veliki deo svog vremena, energije i materijalnih sredstava. Hilandarski monasi su, imajući u vidu njegovu dugogodišnju pomoć i privrženost manastiru, odlučili da mu nakon smrti odaju posebnu počast.
Đorđe Roš je umro 3. marta 1977. godine u Grčkoj, a sahranjen je u manastirskoj grobljanskoj porti Hilandara. Tako je, zahvaljujući odluci hilandarskog bratstva, dobio mesto počinka u neposrednoj blizini svetinje kojoj je posvetio poslednje godine svog života.
Posebnu simboliku ima činjenica da je Roš jedini čovek koji počiva na monaškom groblju ispred Hilandara, a da za života nije bio monah i nije nosio monašku rizu. Njegov grob tako predstavlja izraz zahvalnosti hilandarskog bratstva čoveku koji je, iako laik, svojim zalaganjem značajno doprineo očuvanju i obnovi manastira.
Zbirke i kulturna baština
Roš je tokom života bio i strastveni kolekcionar istorijskih predmeta i umetničkih dela. U njegovom posedu nalazili su se predmeti povezani sa srpskom državnom i vojnom istorijom, umetničke slike i drugi istorijski artefakti.
Deo tih predmeta Roš je poneo u emigraciju, što je posle njegove smrti predstavljalo dodatno pitanje u odnosima između njegove porodice i jugoslovenskih vlasti.
U pojedinim izvorima navode se predmeti kao što su istorijske zastave, vojna oprema i slike srpskih umetnika. Njegova zbirka predstavljala je pokušaj privatnog očuvanja predmeta koji su za njega imali nacionalni i istorijski značaj.
Istorijsko mesto
Đorđe Roš je ličnost čija biografija ne može lako da se smesti u jednu kategoriju. Bio je vojnik i pilot, preduzetnik i diplomata, kolekcionar i mecena, emigrant i veliki dobrotvor srpskih manastira.
Njegov život istovremeno nosi i dramatične kontradikcije karakteristične za istoriju Srbije i Jugoslavije XX veka. Čovek nemačkog porekla postao je srpski ratnik i branilac Beograda; uspešan međuratni preduzetnik postao je emigrant; čovek povezan sa spornim političkim i poslovnim krugovima tokom Drugog svetskog rata kasnije je veliki deo svog života posvetio očuvanju srpske verske baštine.
Upravo zato njegovu biografiju ne treba pretvarati u legendu u kojoj je sve savršeno jasno i jednostavno. Roš je istorijski zanimljiv upravo zato što je bio složena ličnost.
Ipak, njegov doprinos obnovi Hilandara ostaje najtrajniji deo njegovog kasnijeg nasleđa. Njegova inicijativa pomogla je da se pokrene šira akcija zaštite manastira u trenutku kada je njegovo fizičko stanje bilo ozbiljno ugroženo.
Danas je Đorđe Roš relativno malo poznat široj javnosti u odnosu na značaj i raznovrsnost svog života. U istoriji Beograda i Srbije ostaje zapamćen kao branilac Beograda 1915, jedan od pionira vazduhoplovstva, međuratni preduzetnik i diplomata, dobrotvor Gračanice i čovek koji je poslednje godine života posvetio obnovi Hilandara.
Njegov grob u Hilandaru predstavlja neobičan simbol tog životnog puta: čovek rođen u Beogradu, koji je kao devetnaestogodišnjak branio grad na Dunavu, svoj životni put završio je daleko od Srbije, ali je počivao u jednoj od njenih najvažnijih srednjovekovnih svetinja.
Foto: Ilustracija/ AI
