Jovan Skerlić (Beograd, 20. avgust 1877 – Beograd, 15. maj 1914) bio je srpski književni kritičar, književni istoričar, univerzitetski profesor, publicista i politički mislilac. Smatra se jednim od najznačajnijih srpskih književnih kritičara s kraja XIX i početka XX veka i jednom od najuticajnijih ličnosti srpske kulturne i intelektualne istorije u godinama neposredno uoči Prvog svetskog rata. Njegov rad obuhvata književnu kritiku, istoriju književnosti, publicistiku i političku misao, a njegov uticaj bio je toliko snažan da je Skerlićeva kritika u svoje vreme predstavljala jedan od glavnih kriterijuma prema kojem su se procenjivali savremeni srpski pisci.
Život i školovanje
Jovan Skerlić rođen je 20. avgusta 1877. godine u Beogradu, u periodu kada je Kneževina, a potom Kraljevina Srbija prolazila kroz ubrzanu modernizaciju. Od najranije mladosti pokazivao je veliko interesovanje za književnost, istoriju i društvena pitanja. Školovao se u Beogradu, gde je završio gimnaziju i potom studirao na Velikoj školi.
Još kao veoma mlad uključio se u književni i javni život. Za Skerlića književnost nije bila samo umetnost odvojena od društva, već deo šireg kulturnog i nacionalnog razvoja. Smatrao je da književnik ima odgovornost prema društvu i vremenu u kojem živi, zbog čega je njegov književnokritički rad često prelazio granice čisto estetske ocene književnog dela.
Posle završetka studija nastavio je školovanje u Francuskoj, gde je došao u dodir sa savremenim evropskim književnim i društvenim idejama. Francuska kultura i francuska književna kritika ostavile su snažan trag na njegov intelektualni razvoj. U Parizu je doktorirao, a po povratku u Srbiju nastavio je intenzivan naučni, književni i javni rad.
Književni kritičar
Skerlić je u srpsku književnost ušao kao izuzetno mlad kritičar. Njegove kritike bile su jasne, energične i često veoma oštre. Nije se ustručavao da otvoreno pohvali pisca, ali ni da veoma strogo oceni delo koje je smatrao umetnički slabim ili društveno nevažnim.
Za razliku od kritike koja se ograničava na stil, formu i estetsku vrednost, Skerlić je književno delo posmatrao u širokom istorijskom i društvenom kontekstu. Zanimalo ga je kakvu ulogu književnost ima u razvoju društva, kakve vrednosti zastupa i da li doprinosi kulturnom napretku.
Njegov kriterijum nije bio isključivo pitanje lepote književnog izraza. Od književnosti je očekivao životnost, društvenu odgovornost, moralnu ozbiljnost i povezanost sa stvarnim životom.
Zbog toga je često dolazio u sukob sa književnim pravcima koji su insistirali na autonomiji umetnosti i odvajanju književnosti od društvenih i političkih pitanja.
Skerlić i realizam
Skerlić je bio snažno povezan sa tradicijom srpskog realizma. Posebno je cenio književnike poput Milovana Glišića, Laze Lazarevića, Janka Veselinovića, Stevana Sremca i Sime Matavulja, u čijim delima je pronalazio neposredan odnos prema društvenoj stvarnosti.
Njegov odnos prema realizmu nije bio samo pitanje književnog ukusa. Realističku književnost video je kao važan oblik društvene spoznaje. Pisac je, po njegovom shvatanju, trebalo da poznaje društvo i ljude o kojima piše i da književno delo ima određenu životnu i društvenu težinu.
Istovremeno, Skerlić je pripadao generaciji koja je želela da srpsku književnost približi savremenim evropskim tokovima. Zato je proučavao evropske književnosti i nastojao da srpsku književnost posmatra u širem evropskom kontekstu.
Istorija nove srpske književnosti
Jedno od njegovih najvažnijih dela jeste „Istorija nove srpske književnosti“, objavljena 1914. godine.
Ova knjiga predstavlja jedno od najznačajnijih dela srpske književne istoriografije. Skerlić je u njoj nastojao da sistematski prikaže razvoj srpske književnosti od Dositeja Obradovića i Vuka Stefanovića Karadžića do književnosti njegovog vremena.
Njegov pristup bio je istovremeno istorijski, književnokritički i društveni. Književnike nije predstavljao kao izolovane umetnike, već kao ličnosti povezane sa istorijskim procesima, političkim prilikama i promenama u srpskom društvu.
Knjiga je ostala jedno od temeljnih dela proučavanja moderne srpske književnosti, iako su pojedini Skerlićevi sudovi tokom vremena preispitivani. Savremena književna istorija više ne prihvata sve njegove vrednosne ocene kao konačne, ali njegov sistematičan pristup i dalje ima veliki značaj.
Odnos prema piscima
Skerlić je imao veoma izražen lični kriterijum. Njegovi sudovi o piscima često su bili kategorični, što je doprinosilo njegovoj popularnosti, ali i izazivalo polemike.
Posebno je značajan njegov odnos prema mladim piscima moderne. U književnosti početka XX veka pojavljuju se novi pravci, simbolizam i modernistička poetika, koji su se razlikovali od društveno angažovane književnosti kakvu je Skerlić više cenio.
Njegov odnos prema Jovanu Dučiću, Milanu Rakiću, Jovanu Skerliću savremenim modernistima i drugim piscima pokazuje koliko je književna scena tog vremena bila ideološki i estetski raznolika.
Skerlić nije bio neutralni posmatrač književnog života. On je želeo da na njega utiče. Njegova kritika bila je svojevrsna kulturna intervencija.
Univerzitetska karijera
Skerlić je postao profesor Beogradskog univerziteta, gde je predavao istoriju novije srpske književnosti.
Na Univerzitetu je imao veliki uticaj na čitave generacije studenata. Njegova predavanja bila su poznata po energičnosti i širokom znanju, a studenti su ga doživljavali kao profesora koji književnost ne predstavlja kao mrtvu zbirku podataka, već kao živ proces povezan sa istorijom i društvom.
U vreme kada je srpska akademska kultura još bila relativno mlada, Skerlić je pripadao generaciji intelektualaca koja je nastojala da Beograd i Srbiju uključi u savremene evropske kulturne tokove.
Politički stavovi
Skerlić nije bio samo književni kritičar. Bio je i aktivan politički mislilac i pripadnik Samostalne radikalne stranke.
Njegova politička shvatanja bila su povezana sa idejama demokratije, građanskih sloboda, društvenog napretka i modernizacije Srbije. Zalagao se za razvoj obrazovanja, kulturno uzdizanje stanovništva i stvaranje modernog građanskog društva.
U političkim tekstovima često je kritikovao konzervativizam i društvenu zaostalost. Smatrao je da Srbija mora da se modernizuje i da obrazovanje i kultura imaju ključnu ulogu u tom procesu.
Za njega književnost i politika nisu bili potpuno odvojeni svetovi. I jedno i drugo trebalo je da doprinese opštem kulturnom i društvenom napretku.
Skerlić i ideja jugoslovenstva
Jedna od važnih karakteristika njegove političke i kulturne misli bilo je jugoslovenstvo.
Skerlić je pripadao intelektualcima koji su početkom XX veka verovali u kulturno i političko približavanje Južnih Slovena. U vremenu kada su Srbi, Hrvati i Slovenci živeli u različitim državnim okvirima i političkim sistemima, ideja kulturnog jedinstva imala je snažan deo intelektualne podrške.
Njegovo jugoslovenstvo bilo je povezano sa idejom kulturne saradnje i stvaranja šire zajednice Južnih Slovena. Ono je pripadalo drugačijem istorijskom trenutku od kasnijeg jugoslovenskog državnog sistema, koji će nastati tek posle Prvog svetskog rata.
Skerlić kao javni intelektualac
Početkom XX veka u Srbiji se oblikovala nova generacija javnih intelektualaca koja nije želela da ostane zatvorena u akademskim institucijama. Skerlić je bio jedan od njenih najistaknutijih predstavnika.
Pisao je za novine i časopise, učestvovao u javnim polemikama i komentarisao politička, kulturna i društvena pitanja. Njegov stil bio je direktan i polemičan, zbog čega je imao veliki broj čitalaca.
U tom smislu Skerlić predstavlja svojevrsnog prethodnika modernog javnog intelektualca: univerzitetski profesor koji istovremeno piše za široku publiku, učestvuje u političkom životu i pokušava da utiče na javno mnjenje.
Skerlićeva smrt
Jovan Skerlić umro je 15. maja 1914. godine u Beogradu, u samo 36. godini života.
Njegova smrt dogodila se svega nekoliko nedelja pre Sarajevskog atentata 28. juna 1914. godine i početka Prvog svetskog rata. Tako je jedan od najznačajnijih srpskih intelektualaca svoje generacije umro neposredno pre događaja koji će iz temelja promeniti Srbiju, Evropu i čitav kulturni i politički prostor u kojem je delovao.
Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.
Njegova prerana smrt sprečila je dalji razvoj karijere koja je već tada bila izuzetno značajna. Da je poživeo još nekoliko decenija, gotovo je izvesno da bi imao važnu ulogu u kulturnom i političkom životu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, ali istorija mu tu mogućnost nije dala.
Skerlićevo nasleđe
Jovan Skerlić ostao je jedna od ključnih ličnosti srpske književne kritike. Njegov značaj ne počiva samo na pojedinačnim književnim sudovima, od kojih su neki danas prevaziđeni ili osporavani, već na činjenici da je književnoj kritici dao snažnu društvenu i istorijsku dimenziju.
Njegova „Istorija nove srpske književnosti“ predstavljala je pokušaj da se čitava moderna srpska književnost sagleda kao jedinstven istorijski proces. Njegove kritike oblikovale su književni ukus jedne generacije, dok su njegova predavanja uticala na buduće profesore, književnike i intelektualce.
Skerlić je bio čovek snažnih uverenja. Upravo zbog toga njegova kritika nije bila hladna akademska disciplina. On je verovao da književnost ima društvenu funkciju, da intelektualac ima odgovornost prema zajednici i da kultura mora da učestvuje u modernizaciji društva.
Njegova istorijska veličina možda se najbolje vidi u činjenici da je, iako je umro pre nego što je napunio 37 godina, ostavio delo dovoljno snažno da njegov uticaj traje više od jednog veka. Jovan Skerlić ostao je simbol generacije srpskih intelektualaca koja je između dva veka pokušavala da spoji književnost, nauku, politiku i evropsku modernost.
