Aleksandar Ranković (Draževac kod Obrenovca, 28. novembar 1909 — Dubrovnik, 19. avgust 1983) bio je jugoslovenski komunistički političar, jedan od najmoćnijih državnih funkcionera socijalističke Jugoslavije i dugogodišnji bliski saradnik Josipa Broza Tita. Bio je jedan od osnivača i ključnih organizatora jugoslovenskog bezbednosnog aparata, ministar unutrašnjih poslova, potpredsednik Saveznog izvršnog veća i potpredsednik Jugoslavije. Do 1966. godine pripadao je najužem državnom i partijskom rukovodstvu i smatran je jednim od mogućih Titovih naslednika. Njegov politički uspon završen je Brionskim plenumom 1966. godine, kada je optužen za zloupotrebu službe državne bezbednosti, smenjen sa svih funkcija i isključen iz Saveza komunista Jugoslavije.
Poreklo i mladost
Aleksandar Ranković rođen je 28. novembra 1909. godine u selu Draževac kod Obrenovca, u siromašnoj porodici. Rano je ostao bez oca, a kao mladić je došao u Beograd, gde je izučio krojački zanat. U radničkoj sredini rano se uključio u sindikalni i komunistički pokret. Godine 1928. postao je član Komunističke partije Jugoslavije, koja je tada delovala ilegalno. Zbog političkog rada bio je hapšen i zatvaran, a period od 1929. do 1935. proveo je u zatvoru. Posle izlaska iz zatvora nastavio je partijski rad i brzo napredovao u partijskom aparatu. Godine 1937. postao je sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Srbiju, a 1940. član Politbiroa Centralnog komiteta KPJ.
Drugi svetski rat
Po izbijanju Drugog svetskog rata Ranković je postao jedan od najbližih Titovih saradnika. U leto 1941. godine uhapšen je u Beogradu i odveden u Gestapo, gde je teško mučen. Iz zatvora je uspeo da bude izbavljen u spektakularnoj akciji partijske organizacije, nakon čega je prešao na oslobođenu teritoriju i priključio se Vrhovnom štabu partizanskog pokreta. Tokom rata koristio je ilegalno ime Marko i bio je član najviših političkih i vojnih organa Narodnooslobodilačkog pokreta. Bio je član Vrhovnog štaba NOV i POJ i učestvovao u radu AVNOJ-a. Njegova uloga u organizaciji partijske strukture i bezbednosnog aparata učinila ga je jednim od najvažnijih ljudi jugoslovenskog komunističkog pokreta.
OZNA i stvaranje bezbednosnog aparata
Ranković je od 1944. godine bio jedan od ključnih ljudi u stvaranju Odeljenja za zaštitu naroda (OZNA), nove jugoslovenske bezbednosne službe. Posle oslobođenja zemlje OZNA je postala osnovni instrument za obračun sa stvarnim i navodnim neprijateljima novog režima. Bezbednosni aparat obuhvatao je borbu protiv ostataka četničkog i ustaškog pokreta, protiv pripadnika drugih antikomunističkih formacija, ali i protiv političkih protivnika unutar samog komunističkog pokreta.
Posleratna represija predstavlja jednu od najmračnijih i najspornijih oblasti Rankovićeve biografije. Masovna hapšenja, suđenja, vansudske likvidacije i rad službi bezbednosti ostavili su dubok trag u društvu. Ranković je kao jedan od najviših rukovodilaca bezbednosnog sistema snosio političku odgovornost za njegovo funkcionisanje, iako se obim njegove lične odgovornosti za pojedinačne zločine i danas različito ocenjuje u istoriografiji.
Ministar unutrašnjih poslova
Posle rata Ranković je postao ministar unutrašnjih poslova FNR Jugoslavije i tu funkciju obavljao od 1946. do 1953. godine. U njegovom mandatu konsolidovan je sistem državne bezbednosti koji će posle transformacije OZNA-e prerasti u Upravu državne bezbednosti — UDB. Ranković je tako postao centralna ličnost jugoslovenskog policijskog i obaveštajnog sistema.
U neposrednim posleratnim godinama njegov aparat imao je ogromnu moć. Državna bezbednost pratila je političke protivnike, emigraciju, antikomunističke organizacije i potencijalne protivnike unutar same Partije. Posebno dramatičan period nastupio je posle sukoba Jugoslavije sa Sovjetskim Savezom 1948. godine. Rezolucija Informbiroa dovela je do masovnih hapšenja stvarnih i navodnih pristalica Staljina. Veliki broj ljudi završio je u zatvorima i logorima, među kojima je najpoznatiji bio Goli otok. Ranković je bio jedan od najvažnijih državnih funkcionera odgovornijih za sprovođenje politike prema informbirovcima.
Istovremeno, Ranković se posle 1948. jasno svrstao uz Titovu politiku nezavisnosti Jugoslavije od Sovjetskog Saveza. Bio je jedan od ljudi koji su učestvovali u učvršćivanju jugoslovenskog komunističkog sistema nakon raskida sa Staljinom.
Uspon u vrh države
Nakon odlaska sa mesta ministra unutrašnjih poslova Ranković nije izgubio političku moć. Naprotiv, postao je jedan od najvažnijih ljudi jugoslovenskog rukovodstva. Od 1953. godine bio je potpredsednik Saveznog izvršnog veća, a od 1963. do 1966. godine potpredsednik Jugoslavije. Istovremeno je ostao veoma uticajan u partijskom vrhu i zadržao snažan uticaj nad bezbednosnim aparatom.
U političkom sistemu u kojem je Tito imao neprikosnoveni položaj, Ranković je pripadao najužem krugu vlasti zajedno sa ljudima kao što su Edvard Kardelj, Milovan Đilas i Aleksandar Ranković. Posle Đilasovog pada početkom pedesetih, a naročito tokom šezdesetih, Ranković je postao jedan od najmoćnijih ljudi u zemlji.
Njegova politička koncepcija bila je vezana za snažnu saveznu državu, centralizovanu partijsku kontrolu i snažan bezbednosni aparat. Tu će se kasnije otvoriti jedan od ključnih sukoba u jugoslovenskoj politici: pitanje da li Jugoslavija treba da nastavi putem centralizovane federacije ili da se sve više decentralizuje i prenosi nadležnosti na republike i pokrajine.
Ranković i Kosovo i Metohija
Jedno od najosetljivijih pitanja Rankovićeve političke biografije jeste njegov odnos prema Kosovu i Metohiji. Kao čovek koji je imao veliki uticaj na bezbednosni aparat, Ranković je bio snažno povezan sa politikom državne kontrole nad Kosovom, posebno u periodu posle sukoba sa Informbiroom. Bezbednosne službe sprovodile su široke akcije protiv osoba koje su smatrane neprijateljima države, uključujući i Albance optužene za saradnju sa Informbiroom ili za separatističku delatnost.
U kosovskoj istorijskoj memoriji period do 1966. godine ostao je poznat kao „Rankovićevo vreme“, pri čemu je Ranković postao simbol represivne politike prema albanskom stanovništvu. Istovremeno, u delu srpske javnosti njegova politika prema Kosovu kasnije je tumačena potpuno drugačije: kao pokušaj da se očuva položaj Srbije i srpskog stanovništva u okviru federacije. Zbog toga je Rankovićeva istorijska ličnost postala predmet veoma suprotstavljenih tumačenja.
Važno je razlikovati istorijske činjenice od kasnijeg političkog mita. Ranković jeste bio ključni čovek bezbednosnog sistema i jeste imao snažnu ulogu u politici prema Kosovu, ali su mnoge pojednostavljene priče koje su kasnije kružile o njegovoj ličnoj ulozi nastale decenijama posle njegovog pada. Istoričari se ne slažu u svim ocenama njegovih motiva, odgovornosti i stvarnog stepena kontrole nad pojedinačnim postupcima službe.
Sukob oko budućnosti Jugoslavije
Početkom šezdesetih godina u Jugoslaviji su se pojačale rasprave o reformama. Privredna reforma, decentralizacija, veća uloga republika i promena odnosa između federacije i republičkih vlasti otvorili su pitanje budućeg karaktera države.
Ranković je pripadao konzervativnijem krilu partijskog rukovodstva. Zalagao se za snažnu saveznu državu i smatrao da prevelika decentralizacija može ugroziti jedinstvo zemlje. Njegovi protivnici su ga, međutim, optuživali za birokratizam, centralizam i preveliku koncentraciju političke moći.
Upravo zbog toga njegov pad nije bio samo policijski skandal. Iza afere sa službom bezbednosti nalazio se mnogo dublji sukob oko budućeg uređenja Jugoslavije.
Brionski plenum 1966.
Presudan trenutak u Rankovićevoj karijeri bio je Četvrti plenum Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, održan na Brionima 1. jula 1966. godine.
Ranković i njegovi saradnici optuženi su za zloupotrebu službe državne bezbednosti i stvaranje sistema koji je navodno prisluškivao najviše partijske rukovodioce, uključujući i samog Tita. U javnosti je posebno odjeknula tvrdnja da je Tito bio prisluškivan u svojoj rezidenciji.
Ranković je politički poražen. Podneo je ostavke na sve funkcije, izgubio mesto potpredsednika Jugoslavije i uklonjen je iz partijskog rukovodstva. Ubrzo je isključen iz Saveza komunista Jugoslavije.
Brionski plenum predstavlja jednu od velikih prekretnica u istoriji socijalističke Jugoslavije. Posle njega je državna bezbednost reorganizovana, a moć saveznog političkog centra postepeno počela da slabi. Decentralizacija će se nastaviti tokom narednih godina i dobiti snažan ustavni izraz u Ustavu iz 1974. godine.
Da li je Ranković zaista prisluškivao Tita?
Pitanje prisluškivanja Tita postalo je jedan od najpoznatijih političkih misterija jugoslovenske istorije. Zvanično obrazloženje Brionskog procesa tvrdilo je da je došlo do zloupotrebe službe državne bezbednosti i pokušaja stvaranja autonomnog policijsko-političkog centra moći.
Kasnija istraživanja i svedočenja ponudila su različite interpretacije. Pojedini istoričari smatraju da je afera bila stvarna i da je Ranković snosio političku odgovornost za zloupotrebu službe, dok drugi smatraju da je slučaj poslužio kao sredstvo za uklanjanje političkog protivnika i obračun sa centralističkom strujom u jugoslovenskom rukovodstvu. RTS je, na primer, objavio i tumačenje istoričara Predraga Markovića prema kojem je sama afera prisluškivanja bila politički konstruisana.
Zbog toga je najpoštenije reći da je Brionski plenum nesporna istorijska činjenica, dok se stepen Rankovićeve lične odgovornosti i politička pozadina afere i dalje različito tumače.
Politički pad i povlačenje
Posle 1966. godine Ranković se potpuno povukao iz političkog života. Za razliku od nekih drugih bivših visokih funkcionera, nije izveden pred sud niti krivično procesuiran. Njegov politički uticaj, međutim, bio je potpuno uništen.
Živeo je povučeno, uglavnom u Beogradu, daleko od političkih institucija kojima je nekada pripadao. Nije imao mogućnost da javno organizuje politički pokret ili da se vrati u partijski život.
Njegov pad imao je i širi politički značaj. Sa njim je iz partijskog vrha uklonjen najistaknutiji predstavnik centralističke i bezbednosno-konzervativne struje. U narednim godinama Jugoslavija će nastaviti putem decentralizacije, jačanja republika i pokrajina i slabljenja saveznih institucija.
Smrt i sahrana
Aleksandar Ranković umro je 19. avgusta 1983. godine u Dubrovniku, u 74. godini života. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu. Njegova sahrana bila je izuzetno posećena i imala je značaj koji je prevazišao običan oproštaj od bivšeg političara. Veliki broj ljudi došao je da oda počast čoveku koji je sedamnaest godina ranije bio potpuno politički uklonjen.
Upravo njegova sahrana označila je početak snažnijeg stvaranja Rankovićevog političkog mita u Srbiji. Za deo javnosti on je postao simbol nekadašnje snažne Srbije u Jugoslaviji i čovek koji se protivio preteranoj decentralizaciji države. Za druge je ostao simbol represivnog komunističkog sistema, političke policije i posleratnih čistki.
Obe slike imaju svoje istorijske osnove, ali nijedna sama po sebi nije dovoljna za razumevanje njegove ličnosti.
Ranković i srpsko pitanje
Posebno je zanimljivo što je Ranković tokom najvećeg dela političke karijere bio pre svega jugoslovenski komunista, a ne srpski nacionalni političar. Njegova ideologija počivala je na jugoslovenstvu i komunističkom internacionalizmu, a ne na obnovi klasičnog srpskog nacionalnog programa.
Paradoks nastaje kasnije. Posle njegovog pada, a naročito posle smrti, deo srpske javnosti počeo je da ga doživljava kao zaštitnika srpskih interesa u Jugoslaviji. Takva interpretacija bila je naročito snažna tokom osamdesetih, kada su se pitanja položaja Srbije, Kosova i odnosa između republika ponovo našla u središtu političkog života.
Ranković je, međutim, do kraja svog političkog uspona prvenstveno bio čovek centralizovane jugoslovenske države. Upravo zato njegova kasnija transformacija u simbol srpskog nezadovoljstva predstavlja jedan od zanimljivijih primera političkog preoblikovanja istorijskog sećanja.
Istorijska ocena
Aleksandar Ranković zauzima posebno mesto u istoriji Jugoslavije jer se kroz njegovu biografiju može pratiti gotovo čitav razvoj komunističke države: ilegalni partijski pokret, ratna revolucija, stvaranje posleratnog sistema, obračun sa političkim protivnicima, sukob sa Staljinom, izgradnja bezbednosnog aparata, centralizam, sukob sa reformatorima i konačni početak decentralizacije.
Bio je istovremeno revolucionar, organizator, ministar policije, partijski funkcioner, državni potpredsednik i politički otpadnik sistema koji je sam pomagao da izgradi.
Njegova biografija zato nije jednostavna priča o „dobrom“ ili „lošem“ političaru. Ranković je bio jedan od ljudi koji su stvarali jugoslovensku državu posle 1945. godine, ali je bio i jedan od najvažnijih predstavnika njenog represivnog aparata. Bio je Titov bliski saradnik, ali je na kraju upravo u Titovom političkom sistemu uklonjen. Bio je zagovornik snažne Jugoslavije, a posle smrti pretvoren je u simbol srpskog protivljenja decentralizaciji.
Najveći istorijski paradoks Aleksandra Rankovića jeste upravo u tome što je čovek koji je decenijama radio na jačanju jugoslovenske države kasnije postao jedan od simbola srpskog nezadovoljstva načinom na koji je ta ista država bila uređena. Njegov pad 1966. godine nije bio samo kraj jedne političke karijere; bio je i važan trenutak u procesu koji će, kroz naredne dve decenije, promeniti odnose između federacije, republika i pokrajina. A kada je Ranković umro 1983. godine, njegov politički život već je počinjao da se pretvara u mit koji će tokom narednih godina postajati sve snažniji.
