Ja, Beograd – Vozarev krst stoji sa mnom. Od 1847. godine posmatram ga dok posmatra nas. Tu, između ulica Vojvode Šupljikca i Mileševske, na njivi koju je kupio Gligorije Vozarević, podignut je drveni krst ukrašen ikonama. Verovao je da su tu spaljene mošti Svetog Save. Otišao je ubrzo, ali krst je ostao. Njegova žena ga je zaveštala crkvi, a ja sam pazio da se njegove priče i dalje čuju u ritmu grada.
Vozarev krst je gledao decenije – 1895, 1923, 1933. godine je obnavljan, dok nije postao od crvenog kamena i dok ovaj deo grada nije dobio ime – Crveni krst. Ja sam tu i gledam ga svaki dan dok prolaznici sede na klupama, deca prave krugove oko njega, zaljubljeni se drže za ruke, a stariji šapuću o svojim uspomenama. Sve to je moj Beograd, i sve to je u njemu sačuvano.
Sećam se kako lišće pada na kamen u jesen, kako vetar donosi miris prolećnih cvetova, kako sneg pokriva travu u zimu, dok ljudi prolaze i prave svoje male priče. Svaka sekunda prolazi kroz njega kao kroz mene – kroz mene, grad koji pamti. I dok svetlost zalazi, dok se grad smiruje, Vozarev krst stoji mirno, a ja pamtim sve: korake, šapat, smeh, tišinu, sve male i velike trenutke Beograda.
Ja sam Beograd i pamtim. Ja sam Beograd i gledam. Ja sam Beograd i sve što je tu, i što dolazi, nosim sa sobom. Vozarev krst je deo mene. On je moje sećanje, moj most između prošlosti i sadašnjosti, moj znak da grad nikada ne zaboravlja.
