Dunav je te večeri bio miran, gotovo nepomičan.
Sedeo sam na obali, s notesom u krilu i šakama koje nisu znale da li da pišu ili ćute.
Bio sam došao da završim priču o pradedi — vojniku koji se nikada nije vratio s fronta.
Kažu da je poslednji put viđen negde pod Cerom.
Sa sobom sam nosio stari sanduk.
U njemu — nekoliko požutelih papira, fotografija bez lica, i pismo bez potpisa.
Na njemu je pisalo: „Ako ne preživim, more će ga čuvati za tebe.“
Pismo je bilo sa Soluna.
Papir tanak, gotovo providan, ali mastilo još živo.
Držao sam ga pažljivo, kao da će se svaka reč rasuti ako ga jače udahnem.
Pored mene, na obali, sedeo je starac s ribarskom mrežom.
Ćutao je, dok nije zapalio lulu i rekao:
— Znaš li, sine, da ova voda pamti više od svih knjiga?
— Kako to mislite?
— Eto, kad baciš kamen u nju, ona ga primi i ne zaboravi.
Kad neko u nju padne, ona ga ne izda.
Dunav sve čuva, i krv, i suze, i reči. Samo ne govori.
Nisam znao šta da kažem.
Samo sam gledao u horizont, tamo gde se reka i nebo dodiruju kao dva starca koja se više ne sećaju zašto su se posvađala.
Izvadio sam jedan kamen iz sanduka — onaj koji je, po porodičnoj priči, pradeda poneo sa Soluna.
Na njemu urezana slova, skoro nečitka: „Da rodiš, zemljo.“
Spustio sam ga u vodu.
Nije pljusnuo, samo tiho nestao, kao da je znao put.
U tom trenutku, vetar se pokrenuo niz reku.
Nosio je miris mulja, dima i nečeg davnog — miris koji sam znao, iako ga nikada nisam osetio.
Miris ognjišta.
Miris doma.
Zatvorio sam notes i napisao poslednju rečenicu:
„Rat nikada nije pripadao onima koji su ga vodili, nego onima koji su ga zapamtili.“
Starac je ustao, prebacio mrežu preko ramena i otišao uz obalu.
Ja sam ostao još neko vreme, gledajući kako se voda lagano vraća svom toku.
Tada sam shvatio — sve one reke, Kolubara, Drina, pa i ovo more s juga —
sve te vode idu ka Dunavu.
Sve priče, svi ljudi, sve reči.
I kad jednom stignu, ne teku dalje.
Samo se prelivaju u tišinu.
Tišinu koja nije prazna, već sveta.
Podigao sam pogled.
Nebo je bilo puno zvezda, kao da su se svi oni s frontova vratili i sad gore svijetle nad nama,
ne kao heroji, već kao stražari.
A Dunav je šumio tiho, kao da svaku od tih zvezda zna po imenu.Dunav je te večeri bio miran, gotovo nepomičan.
Sedeo sam na obali, s notesom u krilu i šakama koje nisu znale da li da pišu ili ćute.
Bio sam došao da završim priču o pradedi — vojniku koji se nikada nije vratio s fronta.
Kažu da je poslednji put viđen negde pod Cerom.
Sa sobom sam nosio stari sanduk.
U njemu — nekoliko požutelih papira, fotografija bez lica, i pismo bez potpisa.
Na njemu je pisalo: „Ako ne preživim, more će ga čuvati za tebe.“
Pismo je bilo sa Soluna.
Papir tanak, gotovo providan, ali mastilo još živo.
Držao sam ga pažljivo, kao da će se svaka reč rasuti ako ga jače udahnem.
Pored mene, na obali, sedeo je starac s ribarskom mrežom.
Ćutao je, dok nije zapalio lulu i rekao:
— Znaš li, sine, da ova voda pamti više od svih knjiga?
— Kako to mislite?
— Eto, kad baciš kamen u nju, ona ga primi i ne zaboravi.
Kad neko u nju padne, ona ga ne izda.
Dunav sve čuva, i krv, i suze, i reči. Samo ne govori.
Nisam znao šta da kažem.
Samo sam gledao u horizont, tamo gde se reka i nebo dodiruju kao dva starca koja se više ne sećaju zašto su se posvađala.
Izvadio sam jedan kamen iz sanduka — onaj koji je, po porodičnoj priči, pradeda poneo sa Soluna.
Na njemu urezana slova, skoro nečitka: „Da rodiš, zemljo.“
Spustio sam ga u vodu.
Nije pljusnuo, samo tiho nestao, kao da je znao put.
U tom trenutku, vetar se pokrenuo niz reku.
Nosio je miris mulja, dima i nečeg davnog — miris koji sam znao, iako ga nikada nisam osetio.
Miris ognjišta.
Miris doma.
Zatvorio sam notes i napisao poslednju rečenicu:
„Rat nikada nije pripadao onima koji su ga vodili, nego onima koji su ga zapamtili.“
Starac je ustao, prebacio mrežu preko ramena i otišao uz obalu.
Ja sam ostao još neko vreme, gledajući kako se voda lagano vraća svom toku.
Tada sam shvatio — sve one reke, Kolubara, Drina, pa i ovo more s juga —
sve te vode idu ka Dunavu.
Sve priče, svi ljudi, sve reči.
I kad jednom stignu, ne teku dalje.
Samo se prelivaju u tišinu.
Tišinu koja nije prazna, već sveta.
Podigao sam pogled.
Nebo je bilo puno zvezda, kao da su se svi oni s frontova vratili i sad gore svijetle nad nama,
ne kao heroji, već kao stražari.
A Dunav je šumio tiho, kao da svaku od tih zvezda zna po imenu.
